Piše: Marijan Grakalić

Vjetrovito predvečerje s pokojom kišnom kapi kao da oblikuje neku novodošlu ozbiljnost sjete na Gornjem gradu gdje se ponekad u čudesnom trenutku dogode one nevine pronevjere nadanja stapaju minule i buduće predostrožnosti duše na način da ona tu lakše dotakne svoja prikrivena svojstva. Uistinu postoje stvari koje se ne mogu zaboraviti. Takav spomenik intime dočekuje nas sada na izložbi Petra Dabca u ”Galeriji Klovićevih dvora” na Jezuitskom trgu naslovljenoj ”Nisam kriv”. Sa zidova drugog kata gledaju nas fotografije koje smo došli vidjeti. Dojam života zahvaća nas svakom od njih nudeći vizure i portrete, općenito slike pročišćene osjećajnosti urađene osobitom nježnošću koja tu ima ono svojstvo što ga posjeduje topli vosak kad pečati zaboravljena pisma, uspomene i duše. Uistinu tko je zato kriv?

Fotografski opus Petra Dabca čitav je jedan svijet započet još davno uz pomoć dječačkih maštarija izašlih iz starinske ladice prepune fotografija. Ona je pripadala ostavštini koju je Petar Dabac naslijedio od oca, a fotografije u njoj izradio je Ernest Pogorelec, prastric njegove majke i prvi slovenski profesionalni fotograf koji je živio u 19. stoljeću. Nedostatak krivice za fotografije koje voli i snima a koje nas sada obnažuju svojom nenametljivošću i finoćom nastavlja se i poslije posjetima fotografskom atelijeru njegova strica Toše Dabca. Izrasta nadalje i igranjem s praznim kutijama filmova, ostavljenim rolama, fotografijama, poziranjem, druženjem i podukom strica kako će mu jednom ako ne pazi za svaku propuštenu priliku biti žao. Bez obzira je li se ova misao odnosila na fotografije ili žene očita je u svemu tome jedna zaista nepropuštena prisutnost umjetničke prirode. Tako s obzirom na prethodne utjecaje i upute, sve posvjedočuje kako Petar Dabac uistinu ”Nije kriv” jer nije imao niti mogućnosti a ni priliku zanemariti onu pravicu osjećajnosti kakva se ističe u njegovim fotografijama. Nekako je morao postati to što jeste, bez obzira na to što s potpunom krivnjom svoju izložbu naslovljuje ”Nisam kriv”.

Cijeli taj impozantan opus ima u sebi jednu gotovo sramežljivu osobinu gotovo ženstvenog odmaka u prisutnost koja postoji ali bi da nije nametljiva. Reklo bi se da su neke fotografije tu prirodno koketnog šarma, da plijene oko. Trenutak vremena u mnogima od izloženih fotografija poigrava se prijelomom svijetla i tame, sjenama i perspektivom, pomalo odrezanim kadrom pri tome nas upućujući na neki zamišljeni doticaj anumusa i  anima. Naravno, ne tek kao neki traženi ili nađeni, već ponajprije kao na dobiveni pogled na svijet. Izričaj koji svjedoči o nečem što je ustvari već nestalo, ili moguće nikad nije ni bilo a opet nema izlišnost praznine ili nedogleda pa se može fotografirati. Tako nije ne moguće da se uz sve ostalo fotografira i govor ili šutnja, provocira nijemost ili ovjekovječi urlik. Sve to je prisutno ovdje u ovim čudesnim slikama snimljenim vještom zamkom uhvaćena vremena ili pak njegovog nedostatka majstorstvom fotografa.