Neprikosnovena upućenost prema iskonu oblika i značenja pogađa nas snažnom otvorenošću kroz radove kamenih Venera kipara Petra Hranuellija (1975). Dojam je pogođen ne samo formom i strukturom već i patinom kamena koja time neposredno upućuje na želju da se istraže poveznice između aktualnosti i nasljeđa kojeg ove statue duhovno baštine iz riznice dalekog primordijalnog svijeta. One ne samo da predstavljaju nesvakidašnju senzibilnost jedne rudimentarne i pred klasične forme koja nije slučajna, već ujedno pretpostavljaju podrijetlo svih drugih antropomorfnih predstava koje su kasnije nastale upravo temeljem takvih primjera odnosno njima sličnih prapovijesnih uzora. U tom pogledu ove Venere pretpostavka su ne tek senzibiliteta već i hrabrosti povratka izvornome, samosvojnom i neukalupljenom modelu kiparskog izraza sada prikazanog u suvremenoj izvedbi načinjenoj modernim umjetničkim alatima.

Ponajprije nas ovdje zatiče ona tako rijetka uvjerljiva izražajnost kada se radi o mitopoetičkom naglasku u modernom umjetničkom djelu koje time biva transponirano kroz vrijeme i prostor. Drevni simbol kao uzor i nadahnuće sada se pokazuje kao snažan autorski motiv što čini bližim uhu tajanstveno šaputanje jedne gotovo predmitske paradigme, istodobno donoseći i estetsko osvježenje ali i intrigantnu asocijativnost usmjerenu ka shvaćanju konteksta autore i dijela. Sasvim nedvojbeno Venere Petra Hranuellija odbljesak su jednog pradavnog fenomena koji kasnije kroz razne vidove svog izražavanja bitno određuje razvoj duhovnosti i umjetnost u kojem one, Božice, postaju veličanstvenom svjetskom dušom odnosno maternicom svijeta prisutnom još od pravijeka pa do kasnije neoplatnoske duhovnosti i drugih misterijskih primjera. Taj kontekst upućenosti prema misteriji, tajni ili onom skrivenom ili ezoterijskom ali oduvijek aktualnom čini Petra Hranuellija prisutnim i vrijednim u značajnom generacijskom okruženju zainteresiranom u tom području (Josip Zanki), ali također i u široj panorami hrvatskih umjetnika upućenih istim ili sličnim interesima (Željko Kipke,  Vladimir Dodig Trokut). No za razliku od spomenutih, medij i način kojim barata Petar Hranuelli izrazom je izvorne i gotovo rodne fascinacije kako podnebljem kamena tako i uzorima gotovo primarnim i različitim od često popularnih ezoterijskih slikovnica zato jer njegova umjetnička praksa svoje ishodište i uzor vidi u artefaktima nastalim daleko prije nego što je, moguće, iskopan prvi grob.

Venere se ovdje svojom ljepotom, dražima i čilošću zbivaju usred kamena slaveći život kao onu univerzalnu odrednicu gdje umjetničke asocijacije odišući prozračnošću jednog nevinijeg doba. Kao da nas sada dotiče vrijeme u kojem još nije bio sazidan globalni labirint od kamenja, neba i ljudskih duša, pa se zato tada po prirodi stvari obradom kamena mogao udahnuti život svim stvarima. Naravno, i samom kamenu za kojeg se vjerovalo da raste iz utrobe zemlje. Zemlje koja je podjednako rodna i plodna kao Božica, odnsono Velika Majka koju Maria Gimbutas u svojim arheološkim raspravama prepoznaje kao dušu što svemu i svakome udahnjuje život. Tako nas na svoj način i ove skulpture kamenih Venera odvode u no područje doživljaja u kojem se svijet prepoznaje kao ono što postoji prije bilo kakvog grijeha okolnosti, a jedini orijentir u svemu tome jeste famozna majka snova, anima mundi (svjetska duša) koja oduvijek provocira neiskazivu izvornost otajstva srca. Moguće prkosno, možda i izvan poželjnog toka suvremenih umjetničkih nastojanja, kipar nam poručuje da ne postoji neka kažnjiva misao kada je u pitanju izvornost, pa ove Venere kao da kliču: Non serviam! (Ne želim služiti!).