Već je kolumna koja slijedi bila napisana, kad je hrvatska javnost obaviještena da nam je Slovenija poslala 5.000 komada ostataka za koje se jedino Talijani usuđuju reći da se radi o ustašama. Službena Hrvatska umotala je lijesove u zastave. Tako se kod nas ostvaruje, zasad simbolički, jedan povijesni kontinuitet. Nedostaje još paljba počasnog streljačkog voda, no Dotrščina nije daleko od Banskih dvora.

Takva operacija koja se provodi među privrednim subjektima, pa i državama, jest u neku ruku – clearing. Riječ znači – čišćenje. U ovom slučaju, to je čišćenje povijesti da bi se ona resetirala na početnu poziciju godine 1941., kad je nešto pošlo u dobrom smjeru, ali je otišlo ukrivo, te je završilo loše. Zakazao je takozvani subjektivni faktor. Desi se to. Omakne se, povijest je nešto sklisko. Sad je mi Hrvati moramo čvrsto uzeti u svoje ruke.

Nekada su iz smjera Slovenije dolazili uređaji iz Gorenja. U našem stanu u Zagrebu nismo nikada imali neke druge.

Za svojih ranih boravaka u Njemačkoj, jedina reklama za proizvode iz našeg dijela svijeta koju sa uspio upamtiti bila je ona usred Berlina na kojoj je svijetlilo dan i noć: GORENJE. Kao da je uza nj stalno bio neki uskličnik! Ali to je bilo u doba Mraka. Od te je reklame bila veća jedino Mercedesova Zvijezda.

Eto što je sve kod nas napredak.

(O tome je kolumna Opasne veze, Telegram, 18. svibnja.)

Ustašija kao multi-kulti

Otkako su praljudi stali pokapati svoje pretke na ulazu u svoje trogloditske nastambe, čuva se, razvija, mijenja odnos spram mrtvaca. Raspon ide od zazora do nade u moć koja se mrtvome

pripisuje. S mrtvim se računa. Mrtav gleda, štiti, kažnjava. Kršćanska civilizacija prepušta konačan račun Bogu. Na ukopu zajednica vjernika oprašta se od umrloga, ali samo na neko vrijeme.

Priključak će ostvariti „prvi koji će među nama umrijeti”. Zajednica živih i mrtvih zapravo nikada ne prestaje. Neće uskrsnuti živi, već mrtvi, i to kad umremo svi i napokon krene Božje kraljevstvo i na Zemlji.

U Hrvatskoj na neobičan način koji u kulturnim zemljama, premda pripadnima istom kulturnom krugu (zapadno kršćanstvo), nije poznat, obnavlja se ta zajednica živih i mrtvih prije Sudnjeg dana, a napose u mjesecu svibnju. U prekrasnom mjesecu svibnju kojemu je himnu ispjevao nitko manji no Heinrich Heine.

Pomalo se kopa stalno, ali u svibnju ono iskopano iz mraka vremena pokazuje se na danjem svjetlu, da se nikad više ne bi pokopalo.

To je, ali, neobično. To je naša zemlja Hrvatska. Jedan slučaj nekrofilije – ljubavi za kosti mrtvih. Ta ljubav nije spolna, daleko bilo:

ona je potpuno politička. Čudna ljubav iz ideje – neka vrsta platonizma. Njojzi se hoće stalno novih poticaja. Draži objekata te ljubavi moraju se stalno iznova razgorijevati. One su iz glave.

U glavama uz nešto pameti (ako!) stanuje i glupost. To dvoje u stalnom je sustanarstvu.

Sretnije zemlje također ruju i kopaju sve u šesnaest, više nego ikada. Traži se u prvom redu nafta, onda rijetki minerali. Bez I jednog i drugog sve bi na svijetu stalo.

Mi iskapamo kosti. Velikim se nalazom drži kad su kosti odjevene.

Kosti su kalcij. Nemaju osobitu vrijednost. Ali ako su odjevene, igrokaz brojaka može početi.

I eto, sada smo upravo u svibnju.

Preporučujem o tom igrokazu poglavlje svojega romana „Anđeo nestajanja” koje ima naslov: Avarski ratnik. Preporučujem dalje mali izlet u Dotrščinu, to ogromno groblje gdje ima mnogo kostura, uglavnom u civilu. Mogla bi se studirati građanska moda godišta 1941/45: što su tada nosili mladići i djevojke. Nije tako zamamno kao iskapanja na drugim mjestima gdje se radi o uniformama. Svim uniformama svih vojski u drugom ratu. Na kraju toga rata, ta se vojska nosila uistinu šareno, kao ona križara pod Jeruzalemom

godine 1099., a i jezici koje je ta naša vojska govorila bijahu svi kojima se na Balkanu ikada govorilo. Što su svi oni tražili? Zašto su tako bezglavo bježali?

Među njima bilo je i „mojih” Nijemaca: onih čije je pretke k nama poslala naša carica-majka, Marija Terezija, te onih koje je k nama poslao Adolf Hitler. Bilo je i naroda iz azijskih stepa. Bilo ih je iz srodnog naroda. Bilo ih je iz svih vjera. Ustašija: prvi naš multi-kulti projekt koji je nasreću propao.

No da, tako si mislim ja. Ali postoji tu ogroman potencijal, valja ga samo iskopati. Postoji tu nešto vrednije od nafte i minerala. Postoji povijest koju valja protresti kao stari kaput i iznova je skrojiti. Ovaj

puta bez podjela: svi Hrvati na istom poslu! Skrojiti na tim kostima povijest čistu kao suzu.

To se u mojemu romanu zove Le danse macabre croat. U kontekstu drugog svjetskog rata pedantni Nijemci izbrojali su 113.800 svojih mrtvaca od onih koje je Hitler poslao na Balkan. Ne znam dok ovo pišem jesu li unutra i „etnički Nijemci”, to jest Nijemci

izvan Reicha, službeno zvani Volksdeutscheri; jesu li dakle u tom zbroju ubijenih Nijemaca i oni „naši” („moji”?) Nijemci koji su pali kao vojnici SS-Divizije Prinz Eugen.

Kako god bilo, to je velik broj. Na jeziku njemačkog žurnalizma današnjice Balkan se vodi kao „verdammtes Land Balkan”: Prokleti Balkan, zemlja prokletstva. Nije to uprazno.

Volksbund Kriegsgräber Fürsorge, nešto kao Savezni (državni) ured za skrb o grobovima ime je institucije koja se bavi posljednjim boravištima tih palih Nijemaca. Bez mnogo buke i bez neke posebne ideologije. Tu se zasigurno ne radi o projektu koji bi imao osigurati da se oni koji su pali na Sudnji dan pridignu u punoj ratnoj

spremi, u kakvoj su bili naši bojovnici na Bleiburgu i drugim tome pripadnim lokalitetima.

Nikada nisam pročitao da je 130.000 njemačkih vojnika koji su pali pobijeno od strane partizanskih bandita; nikada, od godine 1945., i to od svibnja te godine.

Pa u kojoj smo onda mi godini? Koji su to kalendari u službenim prostorima hrvatskim gdje stoluje i svoj teški kruh zarađuje Vlast?

U vezi tih palih Nijemaca ne treba se uvijek iznova postavljati ono inače bitno pitanje: A što je ta silna i dobro naoružana, odlično uvježbana gomila Friceva kod nas tražila? Nije dobila što je tražila,

to je sigurno. Dobila je ono što s čim nije računala. Pogotovo s time nije računao Adolf Hitler nakon što je pregazio vojsku Kraljevine u desetak dana uz simboličan otpor.

Nakon otprilike prve dvije ratne godine na Balkan se nije išlo kao da se ide u provod, već kao da se ide na sprovod.

Banditi, tifusari, Hrvati i Srbi skupa (!), potprašili su Fricu i priredili mu nezaboravne doživljaje.

Ali njih, te opančare, te tifusare, današnji Nijemci ne kleveću. Oni naprosto brinu oko svojih grobova.

Stvar se meni čini jednostavna: većina palih Nijemaca pripadali su Wehrmachtu (trebali bismo tu njemačku riječ početi pisati u ženskom rodu jer je tako u njemačkom jeziku; ali ja se u to ne petljam). Wehrmacht stvoren je zakonskom konskripcijom,

„dizanjem vojske” na temelju vojne obaveze; bila je to stvar države. Hitler je, ponoviti to treba uvijek iznova, došao na vlast u Njemačkoj zakonitim putem, unutar sustava parlamentarne demokracije, kakve-takve, weimarske, traljave, ali gledano sa stanovišta zakona,

Hitler još nije bio ni pučist ni prijestupnik. Njegova je „revolucija”, kojom je izbrisao demokraciju, počela kasnije; pazi sada, cijeli jedan dan kasnije jer se njemu žurilo.

Kako god, od sedam milijuna palih Nijemaca veći dio bili su vojnici po istim zakonima po kojima smo mi, mladi Jugoslaveni, služili vojni rok. (Ako nismo bili djeca nomenklature.)

Današnja država na zakonit način brine o njihovim grobovima. Nema resentimana, nema politike, postoje samo uspomene, postoje mrtvi i postoje živi koji o njima brinu koliko im još treba. A treba, pazi sada! i živima i mrtvima.

No jedino u Hrvatskoj te se iskopine dižu i postrojavaju za nove ratove. Jedna vojska stvarno internacionalna, evropsko-azijska, multikonfesionalna, koja se nosi po modi onoga doba, u kroju vojnom, od SS-a (dobra, oštra, muška moda) do fesova, do civilne

obleke odbjeglih vođa… Jedna kulturna raznolikost kakva pod bezbožnim komunizmom nije bila moguća.

Ja često obilazim groblja. Mogao bih pisati više o evropskim grobljima no o muzejima koje sam pohodio.

Vidio sam engleska groblja, belgijska, njemačka… To da su pali vojnici pokapani odvojeno noviji je izum i spada u XX. vijek. Lako je raspoznati njemačke grobove iz prvog rata po crnim križevima.

Američke, ogroman broj, u Caenu, po bijelima kao Arlington u Washingtonu: tu su Amerikanci pali na Dan D. Grobove belgijske… čak i ruske, zarobljenici iz prvog rata, na najljepšem groblju koje sam ikad vidio – ja naime imadem svoju listu. To je groblje

samoubojica u Berlinu.

Jedino u slučaju ovih naših iskopina, iz zemlje iskaču cijele divizije od svih ratnika koji su ikad pali u „prokletoj zemlji Balkan”.

To bi bilo vrijedno kao neka turistička atrakcija. Mi nemamo nafte, nemamo litija, mi imamo kosture.

Bio sam davno u Disneylandu, onom prvom i jedinom pravom kod Los Angelesa. Tamo su kosturi, uz morskog psa koji je „služio” na filmu, glavna atrakcija. Voziš se u podzemnom vlakiću a kosturi

skaču prema tebi. Divota! Žene vrište, no djeca se uglavnom smiju.

Pa dajte, budimo makar djeca.

Hoćemo li mi ikada izaći iz stanja „samoskrivljene nepunoljetnosti” kako nam ga je davno opisao već Immanuel Kant?