Piše: Milica Kesić Kiš

Konačno je iz tiska izašao Arkadijski brevijar Marijana Grakalića. To je dugo očekivana i posve osebujna ispovijed napisana kao niz romansiranih novela nadahnutih tradicijom fantastičnog pisanja gdje se sve zbiva unutar simboličkog vremena u kojem se ciklički, za razliku od anakronih, ističu dijakronični sadržaji i motivi, dakle, ljubav kao pitanje nepresušne aktualnosti. Čitajući ovo štivo ulazimo u labirint u kojem se čitaoci mogu podjednako izgubiti ali i pronaći, otkrivajući fantastični književni predio u kojemu dijalog između konačnog i vječnog nikada ne prestaje. Dijalog je to fizičkih datosti sa duhovima, konačnih s vječnim stvarima, smrtnoga sa besmrtnim – tako sama besmrtnost budući da je sveprisutna kao i Mit (svi mitovi) i Bog (svi bogovi) i San (svi snovi) postoji i izvan i u svemu smrtnome.

Likovi ovih priča ustvari su (ne)obični smrtnici sa besmrtnim imenima, ljudi koji u sebi osjećaju genij božanskog, ljudi koji naziru besmrtnost. Ovdje nas zatiče jedan svjež i drugačiji pristup promišljanju tijela i duha s probijanjem uvriježenih zidova, bilo da su oni kršćanski, reinkarnacijski ili pak mitološki. Sudbina i krv, kosti i tkivo čovjeka vidljivi su ali i nevidljivi, izmjerljivi ali i  neomeđeni i – beskonačni. Pri tome su jedno. Traju i konačno i vječno.

Ljudski jezik k tomu je izvrsna metafora i o tome govori ova knjiga. Knjiga je to labirinta u kojem se vrtimo oko tih misterija, otkrivajući u njima vječna pitanja i  dileme, ali i odgovore. Svaki je odgovor poticaj za novo pitanje, lutanje i traženje u fantastičnom krajobrazu jezika mašte i snova, ali i u stvarnosti koje nije konačna iako je određena ljudskim htijenjem. Motiv jezika tako je instrument oslikavanja beskonačnog i moguće onog svetoga, pa tim putem postaje nam blisko i ono što je daleko.

Život kojeg opisuje Arkadijski brevijar moguće ne postoji nigdje, ali svakako se može vidjeti svugdje kad je u pitanju ljubav kao najuzvišenija metafora nas samih i naših lutanja.