Piše: dr. med. Anka Dorić

Zahvaljujući nebrojenim medijima, društvenim mrežama, pod reflektorima jumbo plakata i živih zidova uz pregršt šarenih reklama, živimo u inflaciji zvuka, slike i riječi koji zbunjuju osjetila i ne daju nam misliti. U kiši tih podražaja nestaje iskrene i smislene komunikacije djece i roditelja, što ruši kvalitetu obiteljskog odgoja.

Svaki normalan roditelji želi svom djetetu sigurno i sretno odrastanje. Osim financija, za ugodno podmirenje osnovnih životnih potreba rado bismo im dali obrazovanje bolje od vlastitog, u vjeri kako ćemo im time osigurati zdrave životne stavove i bolji stil života. Strahujemo i brinemo, jer ih volimo! U utrci za materijalnim, prepuštamo ih odgojno obrazovnim ‘surogat’ institucijama i više no ikad osjećamo sav teret izreke kako su : “Mala djeca mala briga, a velika djeca velika briga.”

Razdoblje života kad u kući imamo adolescenta, moglo bi se opisati kao vrijeme provedeno ’Ni na nebu, ni na zemlji’. Ono se odnosi na period odrastanja djeteta u psihički, tjelesno, emotivno i socijalno razvijeno biće, koje nam valja dovoljno fleksibilno držati da ne “padne”, a opet ne prejako “stisnuti” da bi uspjelo samostalno raširiti krila i postati “svoje”.

U kilometrima rečenica i tisućama ispisanih stranica, ovo je doba poznato kao doba sazrijevanja, koje podsjeća na kruške i jabuke što neko vrijeme na svojim stablima sigurno zriju..prije no što će se (ne)zrele otkotrljati u travu i netko će ih možda prijevremeno ubrati.

Pandorina je to kutija, kako za roditelje, tako i djecu, iz koje će tih godina ponovo izvući sve što je ostalo nedorečeno, neprobavljeno ili zatomljeno u životnim Pandora kutijama naših roditelja – onoga što sami nisu pospremili, ni oni, a ni mi. Tim životnim izazovima samo će se prilijepiti oni iz Pandorine kutije naše djece. I, osim frke zbog susreta sa promijenjenim samim sobom, i pogledom u “ogledalo”, na pupajuće tijelo i um, probuđene hormone i apetite, svježe rođene simpatije, agresije, ranjivost, usamljenost, bunt, nesigurnost, dosadu, zlostavljajuća ponašanja prema sebi (anoreksije, bulimije, ovisnosti) i drugima, tu je i “’kraljica’’ adolescencije: probuđena spolnost i seksualnost od čijih mogućih neprilika najviše strepi svaki roditelj.

Svima su nam u školi, više manje “tupili” kako je odgovorno spolno ponašanje aktivnost koju bi valjalo prakticirati tijekom cijeloga života a učiti i usvajati od najranije mladosti. Takvo je ponašanje, rekoše nam, temelj velikog dijela životne sreće jer nam garantira sigurniji i sretniji spolni život – i jednom, kad poželimo, daje “ulaznicu” za ostvarenje zdravog roditeljstva kakvo priželjkujemo. A u životu, znamo, mnogo toga nije sigurno niti izvjesno. Pa kako onda o tome pričati s vlastitom djecom?

Generacije muku muče tražeći prave odgovore na pitanja: kako i kada, na koji najprikladniji način i u kojem obliku, obimu i sadržaju, provoditi spolni odgoj i obrazovanje mladih? Tko je, gdje i kako za to, osim roditelja, odgovoran? U zadnjih se tridesetak godina sve to stidljivo provlačilo kroz nastavu viših razreda osnovnih i srednjih škola, donosili su se razni prijedlozi programa, propisa, preuzimali i prevodili međunarodni stručni dokumenti, od povelja i deklaracija do preporuka i direktiva, vodile se žustre rasprave i diskusije po medijima, forumima pa i brojna istraživanja. Ostade nam šuma informacija od koje nikako da ugledamo pravi put. I dok počesto tumaramo u moralno-etičkim maglama koje pred nas šalje izazovna i tehnološki prenapredna, medijski sve društvenija, a realitetno sve usamljenija sadašnjost, još manje spavamo čekajući djecu da se u sitne sate vrate živa i zdrava kući, a oni se zabavljaju na nama sve manje razumljive načine, eksperimentiraju i grabe svoje (ne)prilike i iskustva.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u nas se bilježe prva intenzivnija istraživanja o spolnom ponašanju srednjoškolaca. Krajem 80-tih i početkom 90-tih u Institutu za zaštitu majki i djece (Klaićeva u Zagrebu) održan je niz tečajeva, na kojim se spominje potreba oživotvorenja “spolnog odgoja” u sklopu zdravstvene zaštite mladih, za osnovne i srednje škole. Vizija je bila njime steći osnovna biologijska znanja o zdravlju i zaštiti istog te upoznavanje sa spolnim bolestima, što je temelj za ugradnju poželjnih životnih stavova o spolnosti i humanoj prokreaciji. Već smo tada znali da je bitno povezati školstvo i zdravstvo, jer su istraživanja pokazala kako nam ni profesori, ni učenici ne “hvataju” životne korake s novim spoznajama biologije čovjeka i medicine. Zatim se svijetu dogodio HIV/AIDS i krenule su dodatne edukacije s ciljem prevencije od spolno prenosivih bolesti. Brojke zaraženih i oboljelih rastu. Mislili smo da se to događa nekom drugom, da će se pronaći cjepivo, da ova bolesti harači po nekim “rizičnim skupinama”

Danas znamo da se s njom može, liječi li se ako se otkrije na vrijeme – dugo živjeti, kao i da danas od HIV-a gotovo podjednako oblijevaju i žene i muškarci. Tu je i spoznaja da je klamidijska spolna infekcija glavni infektivni uzročnik neplodnosti u svijetu, da je HPV virus krivac za jednu od najčešćih onkoloških bolesti žena – rak vrata maternice. No, kada je protiv te bolesti izumljeno cjepivo, umjesto olakšanja, pred nas su stigli novi strahovi i nedoumice. I dok su roditelji u bunilu od informacija i dezinformacija, djeca rastu i žive svoju probuđenu spolnost i seksualnost. Mladi ne apstiniraju ma koliko mi držali oči i uši čvrsto zatvorene, jer vrijeme od 17-25 godine zlatno je doba ljubavi i osjećaja. To je doba kada se naši sinovi i kćeri najviše traže, susreću, eksperimentiraju i vole, ili barem misle da je to ljubav.

Tek 2003. godine izrađen je Nacionalni program djelovanja za mlade koji obuhvaća područja značajna za očuvanje i promicanje zdravlja adolescenata kojemu na žalost još uvijek nedostaju različiti provedbeni dokumenti. Paralelnih planova i programa i njima sličnih dokumenata puno je i previše, a praktične izvedbe idu puževim korakom – jedan naprijed, natrag dva.

I dok nas demografski i zdravstveno statistički pokazatelji svaku godinu u sve dublje crnilo zavijaju, zbog ubrzanog starenja stanovništva i procesa depopulacije u svim reproduktivno značajnim dobnim skupinama, valja pogledati brojkama u oči, jer negativni demografsko depopulacijski trendovi među našim pukom haraju već više od 40 godina. Udio učeničke populacijske skupine (djeca od 0-14 g.) u stanovništvu, koji čini dio baze naše reprodukcije u zadnjih se pet desetljeća rapidno smanjuje, a rizično spolno ponašanje u adolescentnoj dobi i te kako dodatno utječe na smanjenu plodnost i kasnije u zreloj dobi.

Prosječna je životna dob stupanja u spolne odnose u našoj zemlji 17 godina za djevojke i 16 godina za mladiće. Prosječna životna dob majke u vrijeme rođenja prvog djeteta pomakla se na dob između 25-29 godina. Lako je izračunati, kako do rođenja prvog djeteta od prvih spolnih iskustava protječe razdoblje od oko 8. do 12. godina aktivnog spolnog života mlade žene. Zato se upitajmo na koji način ih možemo oboružati znanjem, navikama i ponašanjem koje će uroditi životnim uvjerenjima i stilom dovoljno jakim da svaka od njih očuva zdravlje i plodnost, sve do trenutka kada će poželjeti svoje željeno i sretno majčinstvo.

U doba, kad su neke klasične bolesti gotovo nestale, ali se druge vraćaju na lijekove mutiranim, tj. otpornim uzročnicima (sifilis, gonoreja, hepatitis B i sl..), 30 do 50-tak sada poznatih uzročnika bolesti i infekcija i danas se mogu prenijeti spolnim putem i vrebaju našu djecu.

Sinovi i kćeri sazrijevaju nam sve ranije a socijalnu zrelost i ekonomsku samostalnost postižu sve kasnije. Što zbog studija i obrazovanja, što zbog teškoća s nezaposlenošću pa iz tih i inih razloga odgađaju stvaranje vlastitih obitelji.

Rezultati više studija do 2004. godine u šest domaćih gradova upućuju i na druge probleme u spolnom ponašanju: prakticiranje odnosa pod utjecajem alkohola i droga većinom bez zaštite što je dodatni rizični faktor za porast neželjenih mladenačkih trudnoća kao i širenja spolno prenosivih bolesti. Dječaci i djevojčice sa spolnim iskustvom ujedno i više puše, eksperimentiraju s marihuanom, piju, tuku se, slabijeg su uspjeha i osobno su nezadovoljni. Prema rezultatima WHO istraživanja o navikama i ponašanju učenika 2002. godine u 30 zemalja Europe, prema spolnom iskustvu naša su djeca u dobi od 15 godina na pretposljednjem mjestu, dok su od naših lošiji samo Poljaci. Osamdesetih je među studenticama prve godine studija 43% potvrdilo spolno iskustvo. Petnaestak godina poslije spolno iskustvo zabilježeno je kod 45% brucošica i 70% brucoša. Prosječna dob stupanja u spolne odnose za naše studentice je 17,5 godina, a za mladiće 16 godina.

Izvješća nakon obavljenih liječničkih pregleda studenata prve godine studija 2004. na 13 zagrebačkih fakulteta pokazala su porast spolne aktivnosti među brucošima (spolno aktivno bilo je 61% studentica i 74% studenata). Također se zna da je tek polovica spolno aktivnih studentica prve godine studija pod nadzorom ginekologa. Poveže li se s tim slabim odazivom na preglede činjenica da se upravo između 17 i 25 godina stječe najveći broj HPV i klamidijskih infekcija, kao i da je u tim godinama promiskuitet najveći a da se simptomi obje bolesti niz godina uopće ne moraju pokazati, jasno je koliko su nam djeca u opasnosti radi neznanja. U jednom domaćem udžbeniku biologije čovjeka za 8. razred, u poglavlju o Odgovornom spolnom ponašanju ne spominje se u tablici spolnih bolesti i infekcija niti jedna od 4 svjetski najpoznatijih klasičnih spolnih bolesti.

Jedan od najznačajnijih pokazatelja reproduktivnog zdravlja i procjene plodnosti u budućnosti za žene su nalazi Papa testiranja, kao i učestalost otkrivenih klamidijskih infekcija, koje slove za danas najčešće spolno prenosive zaraze među mladima. Također, valja znati da jedna te ista osoba može odjednom zaraziti i sa više od jedne zarazne bolesti, sve svoje partnere sa kojima stupa u spolni odnos, a da se neke bakterijske spolne bolesti mogu preboljeti i više puta u životu, unatoč provedenom liječenju.

Srećom, zadnjih 20–tak godina broj namjernih prekida trudnoća u djevojaka pada, što je slično trendu drugih EU zemalja. Ipak, zabrinjavajuće je da su i dalje podaci o namjernim prekidima trudnoće iz privatnih ginekoloških ordinacija nepoznati.

Zdravlje je jedan od osnovnih temelja za kvalitetan i sretan život, dok je odgovornost za zdravlje etička činjenica, slobodan izbor i nikako teret. Činjenica je da su nam mladi naraštaji, na kojima svijet ostaje, nedostatno opskrbljeni znanjem i vještinama za rješavanje izazova koje se tiču spolnosti, seksualnog i reproduktivnog zdravlja, a cijena koju za to plaćaju, osim bolesti i straha, jest nesigurnost i nisko samopoštovanje koje im je i te kako potrebno u okrutnom svijetu “odraslih”.

Ono što im roditelj može dati je odgojni primjer vlastitim primjerom zdravog ponašanja, iskrena komunikacija, ljubav i podrška. Obitelj je prvo odgojno gnijezdo i udara prvi pečat svakome od nas u obrascima življenja i ponašanja. Ubrzo tu svoju ulogu obitelj više manje dijeli s vrtićem, školom, liječnicima i zavisno o vjerskoj opredijeljenosti s crkvom. Kako djeca rastu odgojno ih modeliraju i njihove vršnjačke skupine te razne ostale ‘roditeljske’ figure na koje se ugledaju kako kroz život na njih nailaze, i naravno… zajednica i država u kojoj živimo. Na kraju tu su i mediji koje već jednogodišnje dijete prati putem TV ekrana još od kolica, iz vremena kad još ne zna niti govoriti

U doba relativizacije brojnih etičkih vrijednosti, teško je stati pred ogledalo i priznati sebi da nam je teško s tim istim medijima voditi odgojne bitke. Slabo nam tu pomaže i tradicija i kultura kada prijepodne zarađujemo ono što ćemo možda već poslijepodne u trgovačkim hramovima potrošiti kupujući djeci vanjske omotače (markiranu odjeću i skupe mobitele, koji im neće kupiti samopoštovanje i sigurnost). U svim tim utrkama za profitom i popularnosti zapostavljamo iskonski odgoj i potičemo obezglavljenost funkcije obitelji i školstva. Od nastavnika očekujemo nemoguće – i oni su samo ljudi. I tako nam djecu, čini se, najviše i sve više odgajaju mediji a jasno je kao dan kako zapravo nitko ne vodi iskrenu i sustavnu brigu o kvaliteti i točnosti u medijima plasiranih informacija. Odmah nakon medija na djecu nam utječu njihovi vršnjaci koji iz istih tih medija često jedni drugima prenose netočne i često neprovjerene podatke o svemu i svačemu, jednom riječju – dezinformacije. A na njima se ne gradi pravo znanje.

Dakle, iako se radi i brine, i do sada se radilo na svemu opisanom, rezultati su daleko od zadovoljavajućih. Ovome tekstu nije namjera prozivati krivce.

Srećom pred nama je budućnost u kojoj imamo šansu za popravak. Početi možemo već danas ako sjednemo preko puta svog djeteta, uzmemo ga za ruku, pogledamo u oči i upitamo : ‘’Kako si?’

——————————

Anka Dorić, spec. transfuziologije iz Imunološkog zavoda Zagreb koautorica je knjige zajedno s Julijanom Matanović „One misle da su male“ (Mozaik knjiga 2010.), za koju su dobile više nagrada. ”Kiklopa” na sajmu knjiga u Puli krajem prošle godine, te nagradu ”Biser mudrosti za prevenciju raka vrata maternice“ Europske udruge raka vrata maternice ECCA.