Piše: Marijan Grakalić

Kava se mogla popiti u Veneciji već 1645. u trgovinama koje su svašta prodavale jer su je donijeli trgovci sa svojih putovanja na istok i Levant. Prema zapisima, prve bobice kave u Veneciju je donio Pirre Della Valle sa svog putovanja u Tursku 1615 godine. U početku se kava, slično svakom tadašnjem zagonetnom i tajanstvenom amalgamu, koristila u medicinske svrhe i vrlo skupo naplaćivala. U literaturi prvi put je spomenuta od strane Leonharda Raowalfa, doktora medicine i botanike. U svom zapisu ”Raowolfova putovanja ” iz 1576. godine on opisuje život na Bliskom istoku. Tako kaže: “Ako poželite nešto popiti ili pojesti, a u blizini postoji otvorena prodavaonica gdje sjednete na zemlju ili tepih, onda jedete i pijete u društvu. Između ostalog oni imaju izvrsno piće koje zovu CHAUBE (kava). Piće je crno, gotovo kao tinta, pomaže kod zdravstvenih poteškoća, uglavnom želučanih.”

Kava se pila u Istanbulu već 1453. godine, dok je prva kavana ”Kiva Han” otvorena u tom gradu 1475. godine. U Europi, izuzev Otomanskog carstva, prve kavane otvorene su u Oxfordu 1652. godine gdje su zalazili studenti, te u Londonu. Engleski folklorist John Aubrey (1626-1697) navodi kako je te 1652. godine u Londonu preko puta crkve sv. Mihovila u Cornhillu izvjesni gospodin Edwards, trgovac koji je stekao naviku pijenja kave u Turskoj, otvorio kavanu. S njim je u Englesku doputovao iz Dubrovnika u Dalmaciji neki Pasqua Rosée, armenski ili grčki mladić koji je znao dobro pripremati taj napitak. ”Virginia Caffe House” kako se njegova kavana zvala, bila je preteča onog oblika društvenog života koje se kasnije uvriježilo kada su kavane postala mjesta okupljanja ljudi istog sloja, stranke ili ceha. Dakle, mjesta druženja.

U Engleskoj je za pisce bila značajna kavana koju je otvorio izvjesni William Urwin u Russell Streetu 1660. U nju je redovito zalazio poznati pjesnik John Dryden, poetski genij, patron i kritičar koji je davao poseban šarm tom mjestu jer je oko sebe okupljao mnoge mlade pjesnike i navodio ih na javno čitanje njihovih dijela. Tako je onaj kojeg bi veliki Dryden pohvalio tek potom mogao ustvrditi kako je društveno prihvaćen poeta. U Francuskoj kavane se javljaju tek dvadeset godina kasnije, kao i u Njemačkoj. Prva kavana u Beču otvorena je nakon propasti turske opsade grada 1683. godine, a otvorio ju je poljski časnik Franz Georg Kolschinsky (inače prevoditelj za tursku vojsku). Ta prva bečka kavana zvala se “Zur blauen Flasche” (Kod plave flaše) i s njom započinje izrastanje onog fenomena koji je kasnije postao poznat pod pojmom srednjoeuropske kavane.

”Ne kod kuće, a ipak si doma”, stara je poslovica koja je sveukupno oslikavala duh srednjoeuropskog kavanskog života. Kod nas se kavanski život može pratiti od 1756. godine kada je izvjesni Valentinus Oro u Zagrebu dobio dozvolu za kavanski obrt (cafferius). Prva kavana otvorena je tako u današnjoj ulici Tituša Brezovčkog na broju osam (prije Markovoj ulici), a potom slijede i druge. No, za to prvo doba kojeg je krasio racionalizam i lijepa osjećanja značajno je da se kava pije i štuje kao svojevrsni primjer trezvene opojnosti. Uz kavu u ponudi kavana dolaze do izražaja i sladoledi, onda čuvena jela drevnih Meksikanaca odnosno čokolade kojima se dodavalo i malo šećera, te pjenušavo vino. Ono se kao šampanjac pojavljuje tek kasnije kada je izmišljen čep od pluta, dok je čokolada u osiromašenim krajevima Španjolske često znala zamijeniti čitav obrok.

Dakako, ispijanje kave i čaja nije utjecalo na dalje ispijanje alkohola, iako je recimo Voltaire znao popiti dnevno i do pedeset šalica kave.