Piše: Mihela Hadrian

Kočijaš, kažu strašno psuju! Možda je psovanje jedan od najvećih grijeha u Hrvata kada to već nije postala pedofilija, pohlepa, megalomanija ili famozni Mrsićev zakonik!

Ministre Mrsiću!

U slučajnoj državi, gdje sam slučajno rođena u obitelji u kojoj nije bilo tajkuna, političara niti ikoga tko bi me opskrbio nekretninama i lovom do kraja života, tko bi mi našao posao na državnim jaslama gdje bih fino zbrinuta rašpala nokte uz kavicu, pričala gluposti i čekala penziju – ja sam uspjela preživjeti.

Na svojoj koži osjećam tu vašu nadutu umotvorinu koju nazivate iz klupe na posao, ili pitajte Boga kako. Nije niti važno. Ja je zovem još jedan veliki zajeb za nezaposlene! Zapravo, za cijelu vojsku nezaposlenih ljudi koji su time osuđeni na doživotnu nezaposlenost!

Iskreno, sada je jasno kako nema uvjeta za posao ni za mene niti za tisuće drugih koji su poodavno punoljetni i žele živjeti od svoga rada.

I inače ispada kako sam mnogima previše stara. Puno je primjera, pa tako niti cipele ne mogu prodavati ako imam više od 35 godina. Neće me niti u sendvič-baru. Za takav posao moram poslati sliku, po mogućnosti cijele figure! Valjda zbog sendviča, i što sada?

Zdrava sam. Kažu da sam pametna,sposobna za rad, još uvijek nevoljna da zatražim socijalnu pomoć računajući da se čuda događaju, ali… voda do grla.

Šaljem molbe, odlazim na razgovore ako mi se uopće posreći da me pozovu i tu je kraj priče. Naši poslodavci nikada nisu ćuli da je pristojno poslati kandidatima koji nisu primljeni kratku obavijest. Nekada se, nećete vjerovati, to radilo. Crno na bijelom je pisalo da je na radno mjesto za koje ste se kandidirali primljena osoba x. y. te da imate pravo žalbe, pa čak i pravo na uvid dokumentacije o njegovoj/njenoj stručnoj spremi. A kad je to bilo… još dok je Isus hodao po zemlji. Konkretno u „truloj“ Jugi!

Sada me rijetki i zovu. Oni koji me eventualno i uposle, jednostavno ne plaćaju, prave se blesavi. Žaliti se kod nas možete gradskoj kanalizaciji jednako kao i institucijama.

Krenula sam volontirat daleko prije nego što ste osmislili taj nebulozni zakon. Jer poslodavci kukaju kako para nema, ali s vremenom…

I tako sam marljivo volontirala, ali para i dalje nema, ili ima ali za nekog drugog. Najprije štrajkam. Potom sjedim doma jer mi je svejedno sjedim li doma badava ili radim badava!

I onda dođe uredba o volontiranju za 1600 kuna mjesečno (210 eura). U početku sam bila čak spremna raditi godinu dana i za tu cifru, koliko god to bilo ponižavajuće, ako bi postojala i najmanja mogućnost da nakon toga ostanem na poslu za normalnu plaću

Ali vraga, znate li što ste time napravili? Poslodavci ako uopće nekoga zapošljavaju,uzimaju isključivo balavce s burze. To što oni nemaju pojma o poslu nije im važno, važno im je samo da su jeftini. Pa gleda se na višak vrijednosti, zar ne? Nakon te famozne godine dana uzet će drugoga. Ljudi koji imaju radnoga iskustva tako nemaju apsolutno nikakve šanse!

Jeste li možda ministre Mrsiću osmislili što ćete učiniti s tom vojskom nezaposlenih ljudi koji nikada neće ići u mirovinu? Ne samo da za to neće imati uvjeta zato jer nemaju uvjeta za rad, nego zahvaljujući vašim potezima nemaju niti uvjeta za preživljavanje?

Kako sada stvari stoje ukrcajte nas u stočne vagone, cijelu tu vojsku nezaposlenih i ostalih nepoćudnih pa nas odvezite pod okriljem noći na nepoznatu lokaciju. Napokon Konačno riješite nezaposlenost.

Kočijaši, kažu, strašno psuju!