Piše: Edit Glavurtić

Ne znam odakle mi je danas sletio slatki, tamni miris pekmeza od šljiva? Kroz otvoreni prozor, zapleo mi se u nosnice, i nisam ga se mogla riješiti.

Čudna je to stvar s mirisima, rječitiji su od tisuću riječi, i u trenu otvore ona tajna vratašca koja vode nekamo u prošlo vrijeme. U Dubravu mog djetinjstva, radničko predgrađe s malim kućicama i još manjim vrtovima, nad kojima su s jeseni lebdjeli lijepi, zreli mirisi – ukuhanih šljiva i jabuka, ukiseljenih paprika, povrća ispečenog u ajvaru.

Mirisi života poznatog i bliskog, koji se negdje izgubio i netragom nestao. Voljela bih da me netko demantira, ali ja već jako, jako dugo nisam čula ono ponosno „susjeda… susjeda, dođite probati moj pekmez“. Da ne spominjem zajedničko cjelodnevno pripremanje ajvara, ili kiseloga zelja… pa sutra sve to ispočetka kod druge susjede. Začinjeno pričom, šalom i ogovaranja one koja nije prisutna, ali je „ stavila previše octa, pa su joj krastavci prekiseli… jer nikad ne pita iskusne gazdarice, nego tjera sve po svom…“

Spremale su se te zimnice s velikom ljubavlju, iz nužde i navike, jer to je bilo vrijeme kad se nije kupovalo gotovo ono što se moglo proizvesti kod kuće.

A naše vrijedne mame, tete, bake i susjede prignute nad one velike lonce miješale su, pasirale, kiselile i sterilizirale spremajući za zimu čudesne staklenke pune boja. U njima je bilo puno više od ukuhane zimnice, bio je duh vremena kojeg više nema.

Sve mi je to još u sjećanju drago i blisko, kao onaj povratak iz škole uvečer, i kriška kruha premazana pekmezom crnim i mirisnim od siromaštva, i ljubavi.

Pekmeza kakvog sigurno više nikada i nigdje neću okusiti.
Ni da obiđem cijeli svijet, ni da zavirim u svaku staklenku.