Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Maribel Rivera

Ponekad se naše slavne ljubavne priče završe vrlo neslavno.

Ono što je počelo kao velika ljubav ( a na početku su sve ljubavi velike) ugasi se u sitničavom zamjeranju i gorkom razočaranju.

Onda krene samosažaljenje „kako je ružno postupio prema meni, jer tako sam se trudila, žrtvovala toliko vremena, toliko riskirala , a tako malo i ništa dobila za uzvrat.“

Ljubav se ne podrazumijeva sama po sebi, ona je dar koji nije svakome dan.

Ponekad spoji nemoguće, ponekad je sama po sebi luda i neostvariva, često je patnja i traganje i čekanje, ali… jedina je stvarna ljudska prilika.

I ne pada mi na pamet da se žalim, jer ljubila sam, i to je bio moj izbor, znam kako je napustiti i biti napušten, biti i kraljica i gubitnica.

Zato zahvaljujem na vremenu u kom sam imala krila, jer sam grleći jedno ljudsko biće osjećala da grlim cijeli svijet. Zahvaljujem, jer sam imala priliku približiti se Tajni, i mada je nisam uspjela odgonetnuti, ipak sam bila korak bliže nebu.

Svaki početak ljubavi je lijep, ali kraj je takav kakvim ga učini čovjek.

Da bi se moglo otići u miru, neizmjerno je važno zbogom reći na vrijeme.

Otići iako ti se zapravo još ostaje, iako ima još toliko toga što želiš reći ili učiniti, ali znaš da izbora nema jer se nalaziš na točci s koje više ne možeš naprijed, nego samo unazad. A unazad sigurno nije pravac kojim se kreće Ljubav.

Kako je to lijepo rekao Mika Antić – veliki letači povlače se na vrijeme, da ne gužvaju nebo…