Piše: Marijan Grakalić

(Krajem svibnja kolegica pjesnikinja Dorta Jagić i moja malenkost sudjelovali smo u manifestaciji ”Majski dani knjige” koje je organizirala Gradska biblioteka u Pančevu i Centar za kulturu grada Pančeva a na poziv pisca Nemanje Rotara, gdje smo na ”Književnoj jugosferi” predstavljali našu poeziju i književnost. Uz to sudjelovali smo i u okruglom stolu ”12 časova” Srpskog književnog društva u Francuskoj 7. u Beogradu održanom na temu ”Dokle više ta Eks Yu?”. Sukus moje rasprave slijedi u daljem tekstu.)

Tragedija jedne šire kulture posjeduje svoj esencijalni govor i simbole koji su iznad jezika i njegove svakodnevnice. Zbog toga su česte nedoumice i nerazumijevanja kada se govori i o kulturi bivše Jugoslavije i njezinom uglavnom tabuiziranom značenju. Onom koje se veže za stvari nastale prije današnjeg svijeta a nestalih s njegova lica u samim počecima. Nakon povijesnog prijeloma epohe kada se naš dio svijeta našao u tranzicijskom i nacionalističkom preporodu oni sveti pojmovi partije, komunizma, socijalizma narodnih heroja, druga Tita, radničke klase, samoupravljanja, lijeve inteligencije, Jugoslavije, bratstva i jedinstva, internacionalizma, federacija, lijeve solidarnosti, drugarstva itd., poprimaju sve karakteristike simbola vezanih za vrijeme mita. Groteskno ili ne sadašnje vrijeme koje je u odnosu na ono prijašnje usitnjeno i fragmentirano u trenutke koji žive bez nametanja idejnoga smisla ili ispunjavanja kakve mitske ili para-mitske svrhe s zadatkom opće pobjede nad kaosom ne bi moglo niti postojati bez tih prijašnjih ideala tragedije.

Tako i književnost koja nastaje sada u ovom ”post-mitskom periodu”, a koja se od nedavno često prikazuje i kao ”književna jugosfera” (pojam ”jugosfera” prvi spominje 2009. godine engleski novinar Tim Judah u tekstu ”Good News from the Western Balkans: Yugoslavia is dead – Long live the Yugosphere”), pronalazi svoj izvor i svoju bit kao i aktualnost upravo u prijašnjoj epohalnoj tragediji. Posve je tu nebitno da li se u nastalim književnim djelima osjeća duh humoreske, ironije, satire, realizma ili fantastike jer se odreda tu otkriveno ili prikriveno iščitava osjećanje ”tragične krivnje”. Shodno svim klasičnim kanonima tragedije ističe se uvijek i ”slijepa” i ”iracionalna” sudbine junaka, politika pa i čitavih naroda s porukama koje nije moguće svesti tek na puku jednoznačnost dobra ili zla. Primjera za to je bezbroj, počevši već od knjige Igora Mandića ”Romani krize” objavljene 1996. u Beogradu, aktivnosti FAKa (Festivala alternativne književnosti) koji se dvije tisućitih zbivao pod geslom da se književnost ”čita ljudima a ne državi”, pa do recimo ”Narodnjakove smrti” Vule Žurića i dalje.

Esencijalni govor tragedije u kojoj se svako značenje gubi isto kao i smisao osuđen je na smrt jer svjedoči o ljudskoj situaciji ne bježeći od toga da se izrazi i na hrvatskom, srpskom, bosanskom ili kom drugom jeziku, a da pri tome to svakome bude razumljivo. Esencijalna potka tu je ista. Tragedija prijelom epohe tako se zbiva i kroz dimenziju sumraka ideala onih idola koji su vladali u onom prijašnjem a danas već mitskom podneblju u kojemu primjerice Krleža piše svoje ”Zastave” a Borislav Pekić opisuje armagedon u ”Besnilu”. Moguće je da je ipak najvažnije što unatoč svemu i u post-apokaliptičkom periodu ipak postoji književnost a ne tek preporučeni marketing i propaganda.