Tajne kao da imaju vlastiti život potpuno neovisan o našim namjerama.

Čak i kad su zakopane duboko, a o njima se ne govori, uvijek postoji onaj magični trenutak u kom je moguće da skriveno samo od sebe na neobjašnjiv način izroni na površinu i objelodani se. Samo tako.

Čudna je i neshvatljiva povezanost stvari, savršena podudarnost trenutka i čovjeka u njemu, kad istina bljesne kao zraka svjetlosti.

Sve što mi je ikada bilo važno znati, u pravom je trenutku do mene dolazilo samo.

Kao Crveno more rastvarala se stvarnost, nekim čudnim zakučastim putovima stvari bi izranjale i pokazivale pravo lice. Nije ono uvijek bilo ugodno, istinu sam povremeno plaćala visokom cijenom – gubitkom mira i bolom.

U mom bečkom životu proživjela sam fazu klasičnog trokuta, iskusila stanje grča, napetosti, suza, nevjerice, nesigurnosti, neprospavanih noći.

Bilo bi lakše da sam bila spremna vidjeti stvarnost kakva jest i s njom se pomiriti.

Suprotno tome ja sam inzistirala, želeći obnoviti nešto što više nije postojalo, vjerujući u laž i zatvarajući oči. Pristajala sam na iluziju, više zbog povrijeđenog ega i straha od samoće, nego zbog postojanja duboke emocije i stvarne potrebe za zajedništvom.

I tako je to išlo sve do prilike dok mi se u rukama nije našlo jedno ljubavno pismo. Nije bilo napisano meni, ali je bilo pisano za mene.

I ostalo zaboravljeno u ormaru u jednom starom kalendaru odakle je slučajno ispalo kad sam spremala stvari za selidbu. Prema datumu, pismo je skriveno i zaboravljeno čekalo svoj trenutak više od godinu dana.

Nekoliko puta sam ga čitala, sve dok nisam svaku riječ upućenu drugoj ženi dobro razumjela – i to je bila konačna točka na jednu dugogodišnju priču.

Kad drugačije nisam htjela vidjeti, tajna se otkrila sama i zvonko me pljusnula posred lica. Trenutak je bio savršeno pogođen.

I pokazalo se po tko za koji put da treba imati povjerenja nevidljivi red koji stoji iza svega, i sve dovede u ravnotežu. U pravom trenutku. Tada kad je istinu važno vidjeti. I tad kad je spoznaju moguće podnijeti.