Piše: Marijan Grakalić

Bučna atmosfere krčme oslikana je u nekoliko poteza na papiru čija bjelina nadomješta svjetlo koje ne sja u polumraku starinskog trijema dok sjene muzikaša, krčmarske posluge i gostiju postaju izdužene, plave, ljubičaste, žute ili zelene. Stiče se dojam kako one rastu s glazbom prema onom prostoru gdje se zvuk gubi i nestaje pred kraj noći kada će se sve rasplinuti jer je nesklono tome da trajno pripadne nekom drugom, onom koji nije sudjelovao ili mogao naći mjesto što je oduvijek posvećeno putnicima, pjesnicima i onim začudno tu zatečenim domorocima. Krokiji kanadske slikarice Jennifer Garrett (1949) nastanjene u Zagrebu, izvedeni vodenim bojama i izloženi na zidovima naše najstarije gornjogradske krčme ”Pod starim krovovima” u kojoj su i nastajali posljednjih mjeseci gdje ih je slikala gotovo svake noći, nastavak su njezina slikarskoga dijaloga s jedinstvenim prostorom zagrebačke starine i njegovom intimom.

Siluete i obrisi te njihova harmonija u slikarstvu Jennifer Garrett postoje gotovo od njenih prvih umjetničkih koraka. Uz to neobično korištenje boje koje pokriva i obnažuje panorame, lica ili pokrete dodajući slici zrnce često zaboravljene vedrine otkriva pokušaj da se stvarnost predstavi ne samo kao do sada nevidljiva estetska parabola već i namjera da se prodre dublje u ono što se nalazi iza onoga što se gleda kako bi se dosegli ti neviđeni vidici. Tehnički izvrsno i za naše prilike veoma zanimljivo i nesvakidašnje, slike ove slikarice koja je studirala u Kanadi kao i na Zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti te u Egiptu i Sudanu, posjeduju izravnu toplinu koja ne može nastati tamo gdje su misli i iskustva zatvoreni.

Osjećanje čari koje donosi ambijentalna muzika koju Jennifer Garrett izvodi zajedno s Vladimirom Gregorevom i drugim glazbenicima svjedoči i o širim umjetničkim spoznajama. Tako pripadnost čitavom jednom krugu glazbenika i umjetnika, a u slikarstvu se oslanjajući na tradicije pop-arta i ne-europskih i često nama egzotičnih slikarskih rješenja, Jennifer pronalazi svoj vlastiti umjetnički i životni stil. On također bilježi i poseban trenutak duhovnog nadahnuća, unutarnjeg saznanja i/ili raspoloženja, pa zato ponekad njezine slike izgledaju gotovo naivno, dječje i neopterećen kanonima. Naizgled posve jednostavni i skromni, njezini radovi u kojima se isprepliće stvarnost sa imaginacijom, boja sa osjećajima i linija sa glazbom, upućuju nas na doživljaj što osim očima otvara horizont i prema onom ritmu što svačiju samoću čini dijelom melodije koja se lako prepoznaje.