Piše: Sanja Šantak
Fotografija:Jasenka Vukelić Ćuća

Čitam nedavno napisane lijepe retke osvrta mog prijatelja Marijana Grakalića o netom otvorenoj izložbi ”O izložbama koje se nisu desile“ i promatram svaku napisanu riječ. Čudno je čitati nečije misli o sebi. Napisano nije doduše samo o meni ali napisano govori i o meni.Čudno je čitati nečije misli o sebi.

Marijan piše i o sebi samome i o svom doživljaju te, još jedne izložbe. Piše o autorima radovima, postavu, konceptu, atmosferi, višeznačnosti, estetici, ugodi, pitanjima, odgovorima…

O Njima, o sebi i o meni nekoj koja je svojim imenom potpisana uz ponešto od nabrojanoga. Zamišljam si njegovv hod Tkalčićevom tog četvrtka prema još jednom otvorenju, još jedne izložbe od koje je očekivao nešto ili nije očekivao ništa. Zamišljam si Marijana kako ulazi u prostor galerije i… promatra po prvi puta kadar tek postavljene izložbe. Tko zna koje su njegove misli koje nikada nećemo vidjeti ispisane. One prve misli, tek naišle iz percepcije. One misli koje su se tek pojavile, tek zasjale.One misli koje uglavnom ne možemo prepričati.

Nisam pušač ali uvijek mi koluti dima cigarete netom otpuhnuti u zrak djeluju kao uobličena misao u nekom rođena i netom otpuhnuta u zrak, koja će možda zaživjeti jednom negdje i možda će postati dio etera ideja. Pročitala sam što je moj prijatelj u svojim recima napisao ali nikada nećemo saznati što je možda odista želio napisati u tom trenutku, ali nije.

Nikada neću saznati što je možda najiskrenije pomislio kada je vidio po podu galerije teglice sa cvijećem umotane u bijeli papir. Za njega to su možda bile samo teglice koje su imale ulogu dekoracije. Za mene bile su to posađene ideje koje ponekad uspiju a ponekad ne iz milion razloga jasne i nejasne prirode.

Misli mog prijatelja i misli mojih prijatelja, autora radova u izložbi o svim izložbama koje im se nikada nisu desile ili su se ipak jednom desile nakon goleme količine, sada su po prvi puta u izložbi koja pokušava dotaknuti temu o sudbini ideja koje su možda pronašle to neko mjesto i taj neki trenutak gdje su trebale biti ispričane.

Što bi se desilo, da neki stih nikada nije objavljen? Što bi se desilo da neka knjiga koju volimo nikada nije naišla na na hrabrost nekog izdavača? Što bi se desilo da nikada nismo mogli čuti ono predivno pucketanje vinila prije no što bi osjetili prvi takt „stvari“ koju jako volimo?

Što bi se desilo da nikada nismo ugledali slojeve boja, njene teksture na slikarskom platnu koje u nama uvijek budi to nešto, nezamjenjivo i nemjerljivo? Tko zna kakav bi bio naš život da nismo nikada poželjeli dotaknuti ljepotu nečeg stvorenoga od stakla, nečeg što ionako nismo smjeli dotaknuti, osim pogledom? Bi li naši životi bili drugačiji da nismo imali sreću percipirati to nešto stvoreno imaginacijom i senzibilitetom nečijeg unutarnjeg svemira? Što bi se desilo s tim nekim da taj svoj unutarnji svemir nikada nije imao sreću izložiti pred lice publike?

Predamnom je ta sličica njega i nenapisanog.

Predamnom je i jedna druga sličica u glavi, sličica jednog telefonskog razgovora od prije desetak dana: Ona i ja i nevidljiva putanja tehnologije kojom smo izmjenjivale rečenice, svaka svoju. O svim običnostima tog dana, nekih dana, o haljinama, vrtu, knjigama, poštanskim sandučićima s računima, ljetu… ljetu.. imaginarnom ljetu i imaginarnim sjenama ljeta. Vodile smo naš mali razgovor nalik mnogim našim razgovorima taman na rubu metafizike i fizike svakodnevnice. Putanje naših misli slijedile su putanje naših želja i imaginarnih stvarnosti. Tim tananim putanjama misli koje smo slušale jedna od druge išlo je sve što smo si imale za reći. Dotakle smo se i izložbe koja je u tom trenutku bila ispred nas i za koju smo već tada znale da će se ipak desiti. Ona kao dio autorskog dvojca jednog od radova u izložbi i ja kao autorica koncepta iste iz razloga kojeg ipak neću napisati, zapravo smo se složile oko jednog, kako je izložba ipak izlaganje samog sebe, odgovornost samog sebe pred posjetiocima, pred promatračem, odgovornost je i izlaganje intimnosti vlastite osobnosti, ogoljelost onoga što smo u svojoj snazi ili svojoj vlastitoj krhkosti.

Kustos je na neki način ipak svojom ulogom i jako bitan ali i distanciran od direktnog izlaganje samog sebe.Umjetnik je pak potpuno izložen u toj nekoj artikuliranoj misli, ideji ili poruci svijetu koja ako je imala sreće ne stoji samo zabilježena kao natuknica negdje na nekom listu nečega, već je postavljena, osvijetljena i izložena u nekom okviru, pod staklom, bez stakla, na postamentu, bez postamenta, ali u svakom je slučaju izložena zajedno s onim čiju krajnju izloženost zapravo simbolizira.

Što sve čini jednu izložbu? Tko sve čini jednu izložbu? U cijelom nizu realizacije jedne izložbe od same inicijalne ideje pa preko radova koji su zapravo produkt ideja unutar sebe; od samog umjetnika preko kustosa, galerista, institucija, pisaca predgovora pa do dizajnera kataloga, sve je bitno i svi su bitni. Bitan je trenutak u kome predstavljamo ili zastupamo svoju ideju ali jednako tako je bitan i trenutak u kome netko ili nešto odlučuje o sudbini svega onoga što ipak želimo predstaviti publici, posjetiocima i svima onima s kojima negdje u konačnici imamo potrebu izkomunicirati i izmijeniti esenciju neke ideje koja nas vodi. Trenutak u kome zasjaji neka ideja u nama, taj blink – blin, taj okidač, taj razlog realan, mističan, nadrealan, potpuno banalan, prozaičan i razumljiv, jednostavan poput problema s transportom nekog platna zbog kojeg neki rad ili niz radova nikada neće stići do nekog galerijskoga prostora. Ponekad neke izložbe nisu ostvarene zbog pogrešnog trenutka, zbog razloga financijskog ili društveno-političkog trenutka. Ponekad neka izložba nije ostvarena jer se do tog nekog trenutka nije desio taj pravi trenutak koji je upravo sada. Ponekada duboko u sebi ne želimo trenutak tog ostvarenja jer je samo zamišljenje ostvarenja već ono što je za nas istinsko ispunjenje. Ponekad, možda nismo spremni… ne sada, ne još, ne u ovom trenutku… izložiti sebe.

Izložiti svog sebe, ponekad dramtično, jasno i potpuno.Ponekad distancirano, naoko, a opet potpuno.

Izložiti sebe, stajati svojim djelima ispred svega, ispred svih, pred gomilom ljudi, pred pokojim slučajnim posjetiocem, ispred svega.

Moja draga prijateljica i ja u svom smo se razgovoru, na toj putanji misli od jedne do druge, složile svaka kroz svoju ulogu izložbe koja se ipak na kraju desila oko te činjenice da je izložba u konačnici ipak i zaista čin izlaganje sebe, svega onoga što autor/umjetnik u sebi jest. Izlaganje je to sebe s potpunim rizikom i s potpunom sigurnosti da je to nešto što je jače od nas.

Pričale smo o značenju riječi u smislu definicije te riječi ali i u smislu čina i realizacije. Kada sam prije godinu dana na godišnji natječaj ULUPUH-a prijavljivaia koncept izložbe zanimala me sudbina ideja i nepredvidivost putanja kojom neke ideje zažive ili pak ne zažive nikada, ili su pak u nekoj vrsti odgode, čekanja možda nekog sretnog, boljeg trenutka.

U tom smislu zanimala me i raznovrsnost sudbina i raznovrsnost razloga, ideja, umjetničkih medija, raznovrsnost sudbina i kretanja sudbina. Jednako mi je bio važan razlog osobne prirode dvojice prijatelja koji nikada zapravo neće realizirati svoju zajedničku izložbu planiranu već niz godina jer je samo planiranje iste jednak činu realizacije, kao što mi je bila važna i intimna frustracija većine izlagača zbog neke od ideja o radu ili izložbi koja je nekim spletom okolnosti i događaja možda zapečatila jedan period njihova života.

Zašto se nešto desi i zašto se nešto ne desi uopće?

I što bi bilo da nečeg nije bilo ili što bi bilo da se nešto doista desilo?

Što je zapravo izložba?…neki prostor i neko vrijeme u kome se nekim ljudima predstavljaju svojim stvaralaštvom neki ljudi?

Ili ipak: izlaganje ”prostora” osobnosti, osjećaja, prošlosti i svega onoga što u sebi jest svatko od nas, vi, ti, ja, oni, on… pred licem, pred osobnošću, pred jednako takvom a opet potpuno drugačijom osobnošću i intimom nekih potpuno nepoznatih ljudi, ili pak ljudi koje dobro poznajemo ili pak mislimo da se dobro poznajemo međusobno.

Tko zna što je moj prijatelj doista pomislio i odista osjetio vidjevši kadar još jedne tek posatvljene izložbe. Tko zna, koje su njegove misli koje nije napisao i tko zna je li uopće primjetio teglice s cvijećem umotane u bijeli papir koje samo naoko „krase“ prostor galerije.

Čudno je čitati nečije misli o sebi, o onome što smo htjeli reći, o onome što smo u sebi, o onome što izlažemo pred licem promatrača koji možda svoje najiskrenije misli ostavlja samome sebi ili ih pak imaginarno otpuhuje u imaginarnim kolutovima dima negdje u svemir stvarnih neizrečenosti.

Možda to možemo smatrati rečenicama koje se nikada nisu desile.