Piše: Marijan Grakalić

Nesvakidašnji je način kojim slikar Miša Dudić (1961.) pruža ruke prema avanturi stvaranja svojih slika koje su nastale i postoje u očitom kontrastu spram urbanog načina života. Nije to samo poradi toga što u tim djelima naziremo poentilističke tragove, smišljenu harmoniju i otmjeni kolorit, već i zato što unatoč kolorističkoj snazi tu prevladava i ona karakteristična mekana svjetlost što nas uvodi u jednu osebujnu i snom tkanu poetiku. Ona nas ponekad podsjeti na oniričku letargiju viđenu ponegdje u srpskom slikarstvu i ranije, primjerice u slikama Nadežde Petrović ili Milana Milovanovića u samim temeljima modernog slikarstva, a na čije se korijenje nesumnjivo s puno dara i volje nadovezuje slikarstvo Miše Dudića. Dobro izražena anatomija nagog tijela, osjećanje usidrenoga sutona u modrini zemlje kroz koju prodire lik bika, titranje boja ili ugođaj žamora koji dopire s nemirne slike spužvastog krajobraza, samo su neki elementi poetike koja očarava i predstavlja svijet doživljen na umjetnički i samosvojan način. Svaki prolaznik sobama gdje na zidovima postoje njegove slike ne može izbjeći upečatljiv pogled blizine što kao horizont neke daleke plime unosi drugačiju komplementarnost čovjeka i njegova okružja no što je ona prosta i uobičajena. Kao iz nekog čarobnog ali nepoklopljenog lonca tu nas dodirne krilo ptice, otkucaj sata ili svitanje iznad livada i brežuljaka, a nepoznata figura žene učini nam se bliskom kao da je dotiče vršak prsta. Dok ih promatram i razmišljam o njima, Dudićeve slike postaju u odnosu na svijet dijelom neke drage ali i nepravilne suvišnosti. Nečeg što postoji unatoč neobičnosti, kao ploveći krug boja za koji se uplašimo kako će kao kolut dima nestati, i da će potom preko svega što mislimo i osjećamo pasti tek čvornata zavjesa običnosti i prosjeka. Na taj posve intiman način ova je umjetnost svjedočanstvo kako i lakoća kojom nas dotiče mjesečina postaje svojstvom likovnog oblikovanja, ali isto tako i upitom o tajanstvenoj šutnji koja se nameće u zbivanju na slikama titranjem pruga ili svrdlanjem i vezenjem kolorističkih točki. Nema tu odgovora koji bi želio biti nametnut, koji bi pod svaku cijenu prelomio neprozirno staklo straha i boli i oslikavao rebra ili cvjetne ćilime kao dekoraciju životne patnje. Posve suprotno tome, kao što se vidi iz primjera famozne slike ‘’Svijetlo u tami’’.

Dudić u svom slikarskom izričaju pogoduje onom dragocjenom žuboru gdje je svaka tetiva, nabor ili bora lica napeta ali laka i gdje boje kao vatre sa neke udaljene planete griju i našu unutrašnjost pokazujući kako se stanje svijeta umjetnošću može nadopuniti na način koji ne isključuje danas inače tako potrošene riječi kao što su zanos ili ljubav. Uostalom, neobična i snažna poruka plavih plamenova, imaginacija lišća od ljubičaste preko plava pa do zelene boje i apostrof na slikarsku ostavštinu Vincenta van Gogha predočenu slikom gdje udaljena perspektiva u svijesti vraćena žitna polja, nesumnjivo ukazuje na izvornost nadahnuća koje prijašnje slikarske teme i motive transponira osobitim načinom u suvremenost. Tema baštine, one svekolike i posve likovne, kod Dudića koji je diplo0imrao na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu daleke 1989. godine važan je motiv i tema cjelokupna izraza. Slikajući, on ne samo da stvara nadahnute i nove svjetove,već nas istovremen podsjeća i na one prijašnje, a u stvari uistinu bliske.