Piše: Zlatko Martinko

Stigao sam do odredišta, ostalo ću sutra!

Žurio sam se a ne znam zašto, svaka daska je na svom mjestu, svaka paučina, razbijen prozor. Kamena klupa pod balaturom. Vodila me to sjećanja, ucrtala put; svaki kamen od djetinjstva, grbavu maslinu, porušen suhozid. Kao da još isti cvrčci dosadno cvrče a ne znam otkud. Nikad nisam znao, nikad nisam vidio, sramota! Isto se more ljulja ispod hridi, isti galebovi klikću…
.
Korov je pojeo vinograd i gnijezdo grmuše u trnju.
.
Borim se protiv onog što je u meni budno; otac i mater i stara koza ili dim je to iz peći, suhe smokve, čaša vina. Sklonjeno u meni zauvijek a da pukne, a da krvari, da suzu pusti na kućni prag. Kap materina mlijeka putuje venom, očev glas puca kao grom. Bože «kad zalampa» .
.
Čekam neki znak, uronjen u šutnju. Jedan neočekivan dan, jedno sunce – skoro ljeto, vjetar s juga. Da sve je kao prije, riječ je dovoljna možda ili tišina bez ptica. A moglo bi trajati do smrti ovaj pogled, unutrašnjost ovih boja.
.
Večer je u ostatku dana koji još traje. Reći kako je, što je stalo, što ne napreduje. Kakva je bila java, dan za danom, sunce, sol i kamen, koja maslina. Što trebalo se zapamtiti, stisnuto u strahu ljetna nevremena, u danima bez kruha, bez ulja, bez išta… Bili smo nemoćni usred kamena i zmija, jedino s glasom nijeme molitve da se pronađe jaz ili visina neba. Zar Bog gleda jedino na svoju stranu? Sagraditi koji nasip u sebi, nismo znali, protiv koje poplave, kojeg smaka svijeta? – Na što se osloniti? Odreći se čega? Imati što?
.
Svjetlost sunca svakom drugačije svijetli…

(Zlatko Martinko: Pjesma u prozi br. 16.)