Piše: Marijan Grakalić

Osim po stavovima koji su napredniji od svog vremena, avangarda, posebice ona malobrojna ali važna koja postoji u novinarskoj struci,ona je također u kontinuiranom deliktu mišljenja i prema vlastima i sredini. ”Najčasniji su oni novinari koji stradaju, a ne bi stradali da nisu govorili istinu” – govorio je nedavno preminuli Dragan Babić (1937-2013) doajen jugoslavenskog TV i drugog novinarstva (Dvogled, Kino-oko, Kraj epohe, itd.), te ujedno i autora nadasve originalne autobiografije objavljene pod nazivom ”Putovanje na kraj jezika”. Neobično je i danas važno ponekad pogledati njegove emisije namijenjenee djeci snimane još krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, u kojima tumači kako voli putovanja, ali da je ono što istinski prezire turizam, a onda objašnjava i zašto. No to je tek dio jedne bogate životne priče intelektualca i pisca, istinskog beogradskogaaaaa dendija i autoriteta za filmski život i umjetnost, upućenog u to ne tek nekim volšebnim pasovima kakve srećemo kod lažnjaka i geliptera, već osobnim odnosima koje imao družeći se s najznačajnijim artistima svoga vremena.

Nakon što je desetljećima radio za Televiziju Beograd početkom devedesetih otjeran je na prinudni odmor koji se krajem devedesetih pretumbao u mirovinu. S njegovim odlaskom gubi se značajan dio onog urbanog duha novinarstva bivše zajedničke domovine koji je duboko prezirao palanački mentalitet i zbog toga stalno ukazivao na dvostruka mjerila i nepismenost prisutnu kod aktualnih tv zvijezda od Vardara pa do Triglava. Bespoštedno je znao govoriti tim skorojevićima i izdancima najnižeg ukusa koji putem medija isti recikliraju kako bi zadovoljili niske strasti najširih slojeva i njihovih gospodara.

Dragan Babića, jedini je ustvari novinar s ovih prostora koji je radio na KBC-u na poziv te ugledne medijske kuće, usto, bio je rijedak lik koji nije štedio na sarkazmu kako glede naših prilika tako i pri osudi dvostrukog mentaliteta, navodne narodne sumnjičav osti, opće raširene mijene gubitnicima, ekonomije zasnovane na svetom duhu i igrama na sreću i svega onoga tako prisutnog u društvu da se već pomalo šutke prelazi preko toga iako se sigurno radi o devijantnim stvarima. Govoreći o prijelomu epohe i njezinom sjaju koji je nedvojbeno osvijetlio glupost kao neiskorjenjivu pojavu, uočio je da mu – mozak mi sve više ide na nerve. Kao i većina jugoslavenskih intelektualca koji nikada nisu bili članovi nikakve političke stranke ili partije, podijelio je onu tragičnu sudbinu koju redovito doživljavaju talentirani, obrazovani i pismeni autori. Laka mu zemlja.