Ljeto je, i dobro vrijeme za priču o moru i plažama, ali bojim se da o tome ne mogu puno reći, ja, ljubiteljica osamljenih uvala, tišine, mira i slobode.

Da me gužva čini nervoznom shvatila sam davno, na prvom ljetovanju na koje sam otišla s prijateljicom, veseleći se odmoru i uživanju. Završilo se neslavno, umjesto predviđenih četrnaest dana, ostale smo jedva sedam, i brže bolje digle sidro put Omiša i Splita.

Što je to nedostajalo plaži u Vodicama?

Pa, isto što i svim ostalim gradskim plažama, bilo gdje na Jadranu. Normalan, pristojan prostor između dva ručnika. Bilo je moguće samo poredati se u red, mirno leći, kod okretanja ili ustajanja paziti da nekog ne zakačiš nogom ili laktom, a gdje god pogledaš, lijevo, desno, gore ili dolje, vidjeti nečije noge, trbuh ili stražnjicu. Ili nekog kako bulji u tebe.

Dobro, imala sam tada sedamnaest godina, danas bih toga bila pošteđena, ali svejedno nije ugodno. Da ne govorim o prisilnom prisluškivanju tuđih razgovora. Hoćeš, nećeš moraš čuti sve o nečijim probavnim smetnjama, operacijama, (nevjerojatno kako ljudi javno govore o takvim stvarima!), ponekad i neku bračnu prepirku, sočan trač…

Da bi se dobilo mjesto u hladu, trebalo je tada doći prije ostalih, već prije osam ujutro, prostrti ručnik i rezervirati mjesto, i pritom još dati prednost hotelskim gostima. Nikako to nisam mogla povezati s odmorom, treći sam dan od toga „moraš“ i „rezerviraj na vrijeme“ bila do te mjere nervozna da mi više ništa nije predstavljalo zadovoljstvo.

Do sad je već sasvim jasno da sam još kao mlada cura pokazivala određene znakove čangrizavosti, a to se godinama baš i nije ublažilo.

Pa da ne idem na nerve drugima, i sama sebi, ja velike plaže izbjegavam, jer za takav način ljetovanja jednostavno nemam smisla. Moj otpor prema gužvi, buci i pretrpanim prostorima je takav da nemam nikakve želje za Makarskom ili Mošćeničkom Dragom u srpnju i kolovozu.

Makar nikad mora ne vidjela, niti se ikada više u njemu okupala!

S tom spoznajom još više uživam u svom jezeru, ispružena na osamljenoj plaži, okružena čudnim zvjerkama nalik meni. Udubljenim u knjige, novine ili oblake. Dovoljno malobrojnim, da se već nakon nekoliko dana prepoznajemo i pozdravljamo klimanjem glave. Dovoljno blizu i dovoljno daleko jedni drugima.