Slijedi kolumna objavljena prvotno na Telegramu, 8. lipnja, u okviru kolumni koja ponavlja njihov nadnaslov iz Novog lista Opasne veze.
Da se tu radi o opasnim stvarima u koje je bolje ne dirati, dobar vam stojim metodom vlastite kože.
Dva dana prošlo je od njezine objave, a već imadem lijepu zbirku reakcija koje nisu baš prijateljske. Nisam dakako očekivao da će me gladiti peruškom, već sam jednom, u kontekstu Olivera Frljića, sve to prošao.
A kolumna primarno uopće nije o Frljiću, što sada svak može vidjeti i bez pretplate.
Što bi tek bilo da sam, recimo, dao prevesti njemačke i austrijske tekstove o novijim predstavama istoga? Možda je problem Tomislava Čadeža i moj u vezi Frljića samo u tome što obojica čitamo njemački?
U slučaju stvari koje me se više dotiču, to sam de facto i činio: Kad je naprimjer ZKM gostovalo, dvije predstave u dupkom punoj sali Neuer freier Bühne u Berlinu 2003, preveo sam ja sam sve tekstove koji su o tome izašli u Njemačkoj te ih objavio, uključivo i one u kojima je bilo nerazumijevanja za taj pothvat.
Podsjetit ću, radi se o zaista vehementnoj režiji Branka Brezovca po Krležinom predlošku “Veliki meštar sviju hulja”, koji smo uvježbali dobrim dijelom i na njemačkom. Uzgred, Brezovec je neusporedivo jači redatelj od Frljića, ali to se danas ne smije reći.
Tako sam eto, jer digla se kuka i motika,
još jednom poučen o tome što činiti nije uputno.
Ponavljam, radi se o dva dana javnog života te kolumne, a već sam saznao da sam godine 1998. dopisivao se s Franjom Tuđmanom, svojim nešto starijim pajdom, te mu nudio suradnju na stvari propagande hrvatske države. To je, zasad, non plus ultra u toj melasi napoja koja me, promptno, u manje od 48 sati,
prekrila do brade.
O tom potom. Vrijedi detaljno opisati metode kojom se služi vajno hrvatsko “istraživačko novinarstvo”.
Kao i uvijek, završit ću optimistički izrazom mojih kumeka Žumberčana: Bumo nekak spelali.
To jest, preturili.
Još ovo; Nastojat ću odgovarati na komentare kad god u njima vidim neko pitanje. Naravno, neću odgovarati onima koji žele spojiti moju roditeljku s jednom domaćom životinjom.
Telegram, 54, 8. lipnja 2026.
Crna tvar hrvatske književnosti
Nalazim da ima nečeg bizarnog u sljedećem: Cijeli se svoj javni život borim protiv nametanja kolektivne krivnje puku, narodu, žiteljima, stanovništvu… Brecht najvolio je potonji izraz: stanovništvo. Tom je časnom sumnjivcu već pojam narod bio sumnjiv, a to je zbog toga kako je taj pojam zaživio u naci-žargonu. Uistinu, „narod” Goethea i „Volk” „Völkischer Beobachter-a” nisu identični pojmovi.
Govorim dakle o cjelini svojega opusa, o svojim književnim nedjelima, o svojoj strategiji intelektualnog rada. Ona je prilično stabilna, i ja, negdje najkasnije od ranih sedamdesetih, nisam osjećao potrebu nešto mijenjati u toj strategiji – do danas. Neke su mi se stvari stale jasnije ocrtavati ranih devedesetih, koje sam, međutim, naslutio. Neke su utvare postale stvarne, čak i odveć. Neke sablasti stale su reklamirati svoj redivivus. I to je, promijeni što promijeniti treba, današnje stanje, i tu je i moje stanje u tom stanju.
No kad već spominjem opus: Radi se o cjeloživotnom radu čovca koji će uskoro promijeniti devetu banku u sitniš. Pa je prirodno da takav razmišlja više o posljednjim no o prvim stvarima.
Dakle, što je književni opus (kao takav, drama, knjige, politička publicistika, i varia, tojest pisma, aforizmi, dodat ću neskromno i ficleke na FB, jer valjda nemam dovoljno da bih opravdao označnicu: opus, djelo)?
Što je to u eventualnom doživljaju eventualnog hrvatskog čitatelja?
Pa oko devet desetina toga mojega „opusa” spada u CRNU TVAR hrvatske književnosti. Tu prvenstveno mislim na drame i moj rad za kazalište. Ja sam dakle ta crna tvar, uz to postvaren u objekt onih koji se na me hiću blatom jer da zastupam ono što ne samo da nikada zastupao nisam, već sam se svakom riječju borio protiv toga: a to je pojam kolektivne krivnje. Ali ti koji se na me hiću otpacima i napojem svoje mržnje ne moraju protiv mene poduzimati baš ništa. Ima ih koji se za to brinu, te su na stvari moje ekskluzije stekli neprolazne zasluge. Ja sam tu samo jedan zarez na coltu! I onda svi drugi koji su danas u kazalištu vlast. Odnosno, zastupaju je.
Crna, tamna tvar jest ona koja doduše pridonosi masi, u ovom slučaju ne svemira već književnosti, ostajući nevidljiva.
Tako je svakako sigurnije, i za svemir, i za književnost, i kulturu uopće.
Uzimam, pro domo sua, dakle u obranu vlastite stvari, dramu istodobno najpoznatiju i najmanje poznatu: „Hrvatski Faust”.
Ponovit ću po tisuću i prvi put. Premda ne radi se o snu perzijskog kralja iz Tisuću i jedne noći, već o pravoj mori.
Ta je drama napisana da bi se otklonila misao, razorna i nečista, o kolektivnoj krivnji. I to putem samog bića Kazališta!
Samo Kazalište veli uzurpatorima koji su ga 1941. porobili: Vi mene možete zlorabiti, ja ne mogu uteći. Ali ljudsko biće koje u stvari čini kazalište, može otići. Pa je i otišlo. U Šumu.
Zašto je tako jednostavna misao u čitanjima, mimo postojećih izvedaba, toliko iskrivljavana? Zašto izaziva toliko žuči?
Ta ona upravo poziva na katarzu u kojoj bi nestala svaka mogućnost kolektivne krivnje. Ideje naravno teško je opozvati, ali može ih se staviti van snage. To je u stvari visoka ponuda. A dočekana je na nož, da ne velim na kamu.
Ovo, da se razumijemo, nema nikakve veze s možebit književnim kvalitetama mog dramskog predloška. Ali stoji u vezi s mojom strategijom intelektualnog rada. Koju, velim, od sedamdesetih nisam mijenjao. U to je doba jedan Frljić još skakutao u špilhoznama.
No u redu, biti star nije nikakva prednost. Nema u starosti zasluge, ali ne bi trebalo biti ni krivnje. Trebam li se ja ispričavati što još živim, te cmizdrim i gnjavim crnom tvari hrvatske književnosti koju sam ja skrivio sam?
Frljić pak, sada je za ljevicu, kakva jest da jest, zaposjeo polje intelektualnog otpora hrvatskom fašizmu i svijetli kao ikona u općoj pomrčini, k tomu jedina.
On se upravo re-azilirao u Hrvatsku, nakon što su Njemačka i Austrija okrenule se neonacizmu, pa su ga naprasno i nezasluženo potrošile.
Ali on se vratio u državu u kojoj su moguće pojave kakve u Njemačkoj i Austriji, barem zasad, nisu moguće.
Na njemačkoj javnoj televiziji zasad se ne maše hakenkrojcom niti se pozdravlja rimskim pozdravom. Rulju koja podsjeća na SA /Sturmabteilungen/ imaju,
ali hrvatske rive i trgovi ne zaostaju u tom aspektu. Potpuno smo sinhroni s duhom, da ne velim: sa sablasti vremena. Ali u Njemačkoj još uvijek postoji ono što se tamo zove Zaštita ustavnog poretka. U Hrvatskoj tako nešto ne postoji. Mi ne samo da smo u godini 1933, mi se već ponašamo kao da se neki novi Hića uzverao u sedlo vlasti, pa smo odmakli korak dalje u odnosu na Njemačku, iz koje je Frljić utekao jer se podala neonacizmu. Zasad taj je Hićo još nevidljiv, ali je već, čak utoliko više, djelatan. No hrvatski neofašizam jest jadna, provincijalna, zaturena, zatucana stvar, i to je sva sreća.
Međutim, Frljićev teatar ne može učiniti ništa na stvari tako potrebne katarze. Tako nešto bilo bi potrebno i najmanjoj zemlji.
Nekritičke adoracije ne mogu na toj stvari promijeniti ništa.
Molim da mi se ne prigovora što rečenu predstavu nisam vidio. Nije ni Dušan Jovanović, jedan od najvećih naših kazališnih ljudi, nikada više ušao u Mladinsko kad su ga iz njega najurili. Ja u ZKM mogu ući samo kao duh, tojest sablast.
Vidio sam dovoljno Frljićevih predstava i sve su na isti kalup. U barem tri vidio sam, kao „metaforu” nasilja, prisilno natakanje žrtve vodom. Otud u svim njegovim predstava postoji neka prisila na dojam. Fanfare su uračunate: Pokloni se geniju ili umri! Imaš izbor, na volju ti!
Zadnji put kad sam se odvažio gledati Frljićevu predstavu, čekala me pred teatrom (Zajc) crna marica. Nezaboravno iskustvo, što za predstavu ne mogu reći.
Frljićev teatar može se usporediti s nekim posluženjem iz lanca brze prehrane: Zgromljeno, usitnjeno meso, rad flajšmašine na stvari činjenica, desetak pojačivača okusa (molim izbjeći fonetsku bliskost riječi okus i ukus), pour epater les bourgeois, da bi se zaskočilo buržuje! To je kao kad bi u tanjuru bilo posluženo jelo sastojeće se od samih začina. Fiziološka reakcija bila bi promptna, ali teško da je tako nešto imao na umu Aristotel s pojmom katarze.
A propos – onoga epater: tu valja uzeti u obzir da u teatar, par predstava nakon premijere ako ih bude, dolaze uglavnom školska djeca u organiziranim grupama).
Ne mogu tu pomoći nikakve adoracije, fanfare, pa onda ni objave samoga genija (učeno se to zove: epifanije).
Ma kakav Ristić! Molim da mi se dopusti e ja znam ponešto o tome. Ristićeva kazališna mašta neuporedivo je kvalitetnija i jača od Frljićeve. Toliko jaka da ga je i samoga preuzela, pa je poželio režirati državu. To je naravno ispalo katastrofalno. Ne treba oprostiti kršćanstvu, pisao je Nietzsche, što je upropastilo
Pascala. Ne treba oprostiti politici što je upropastila Ristića.
Ali ono što od njegovih predstava pamtim, nadživjelo je slom države u kojoj su one rađene. Teatar je tu, u mom sjećanju, jači od politike, ali je na kraju ipak trijumfirala politika.
Sad imam prilike vidjeti postoji li u toj kakofoniji prostor za drugo mišljenje. Smijem li ja, naprimjer, imati drugo mišljenje?
Svjetonazorski blisko, ali glede i unatoč Frljića, donekle drugačije?
Ili time automatski postajem „drug s desnim skretanjem”? Za takve se u međuraću brinuo partijski krvnik. Makavejev mi se u Parizu kleo da zna u kojoj je kući stanovao partijski krvnik. Pa da barem to znam.
Frljić i Blažević u ranoj su fazi, nakon što su osvojili riječki teatar (meni recimo, to intervencijom državne vlasti, nije uspjelo), znali oblijepiti fasade staroga, nedužnog zdanja parolama u korist vlasti koja ih je instalirala. Tu je politika trijumfirala nad teatrom.
Jaka stvar !
Ja naprosto mislim da umjetnost može, pa onda i mora, više.
Ali Frljić radi danas u hrvatskim teatrima gdje hoće, što hoće i pod uvjetima koje on određuje. Uvjeti u današnjim teatrima od kojih nijedan nema ozbiljno intelektualno vodstvo,
u kojemu nema nikoga tko bi shvaćao što je to naprimjer repertoar, idealni su za ovaj tip lutajućeg marodera s kuferčetom. On radi među olupinama, u intelektualno gledano, jako zapuštenim ruinama, te ima samo jedan princip koji drži validnim: taj se princip zove Oliver Frljić.
Meni se to čini nedostatnim. Ali to što se meni čini, ja si mogu zadjenuti za šešir. Pa neka bude.
Dok ide ide, no vidjet će se.