Andrić, Travnik i ja

Da nije bilo „Travničke hronike“,
majke mi Samije i oca Džemala, na
privremenom prosvjetarskom radu
u vezirskom gradu pedesetih godina
dvadesetog vijeka, ne bi ni mene,
ni sestre mi Enise, bilo.

Zato mi je Travnik drag,
iako me juna 2010. godine,
kad su učenici mog oca
slavili pedesetpet
godina od mature,
on na njihov poziv došao
da ih opet prozove
pred travničkom Gimnazijom,
a mati, kao nekad,
kupila novu jaknu
u „Borčevoj“ fabrici,
ne znam, ili ipak znam, zašto,
podsjetio na „Prokletu avliju“
u kojoj, čini se, živimo.

Nije se u svakom gradu
Nobelovac rodio,
mada ni Nobel nije bio cvjećka.
Da je Bog dao da nije izumio
dinamit, možda bi nam bilo lakše
preko ćuprija prelaziti.
One na Drini i onih u glavama.

Ipak, Alfredovo prezime je
danas sinonim za najpoznatiju svjetsku nagradu,
a nekad mali Ivo iz Travnika
jedini naš književni lauereat.

Nije li nepravda da se veličina
Andrićeve umjetnosti mjeri uglavnom
tom nagradom?!
Zaslužio je naš Ivo više od nas.

(Nihad Mešić,, 23.7.2011
u kafani na lapadskoj plaži.
Fotografija: Alija Akšamija)