Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Tatjana Politeo

„Taj moj stari, sve što je napravio bilo je krivo! U redu, razveo se od stare i živjeli smo u odvojenim gradovima, slao je redovno lovu za mene i sestru, ali uvijek je nešto gnjavio. Kako taj čovjek može sve pokvariti, to ti ne možeš ni zamisliti!“ žesti se moj Frend na jednoj od naših brzinskih kava. Mani je od početka smiješno.
„Pa, mislim da ima onih koji su prošli i gore od tebe! Osim toga, zbroji si malo godine. Kad se ljudi naše dobi žale na starce… ne misliš da je malo smiješno?“
„Ali nikad me nije podržavao, nikad! Sve što sam ikad htio u startu je pokopao!“
„A kao da bi ga ti slušao? Kao da si ti ikada ikoga slušao!“ smijem se ja.
„Pa nisam, imaš pravo. Al ne odgajaju se djeca tako!“
„Ipak, brinuo se za tebe, podržavao te financijski… a i to je nešto!“
„A šta, ti misliš da je to uvijek dobro? O, da me bar speglao ko vola u kupusu kad sam mu potrošio svu otpremninu na novi BMW! I onda kad sam mu spiskao par penzija na Bossova odijela i one darove za Božić! E, tad bi se ja opametio! Pa bi do danas možda imao i neku lovu! Samo da sam imao normalnijeg starog! “ maše rukom u pravednom gnjevu i ne opažajući proturječje u koje je upao.
„Pa ti nikad nisi znao s lovom! To te i braka stajalo. Ne znam nikog tko tako sumanuto troši!“ govorim mu pomirljivo, i slatko od srca se smijem, dok on hvata dah da mi opet i po stoti put imenuje glavnog i odgovornog krivca za baš svaki promašaj u svom životu.

Kad bi se priča pričala s drugog kraja, stari mu je cijeli život crnčio u Austriji, da bi mu svu lovu spiskao šašavi sin, a moj Frend. Radio je čovjek najbolje što je znao, ali uvijek, čak i u najboljim okolnostima, postoji neka sitnica koju su naši starci mogli napraviti bolje.

Da ne govorim o lošim okolnostima. Evo, i ja, koja sam svoju mamu silno voljela, ko iz rukava mogu istresti barem tri ključne stvari koje je odgajajući me mogla napraviti bolje, ili drugačije. I da jest, ja bih danas vladala svijetom, vjerojatno.

Valjda nema čovjeka koji nema neki, barem malecki prigovor roditeljskom odgoju, da bi u dlaku istu, ili vrlo sličnu stvar i sam ponovio s vlastitom djecom, što su u većini slučajeva zapravo smiješne priče.

I na kraju još rečenicu dvije o činjenici da možeš imati sijede vlasi, pol stoljeća na leđima, nekoliko rastava i alimentacija, ali za njih ćeš uvijek ostati derište.

„Stavi salvetu da se ne uflekaš paradajz juhom“, ili „koja ti je to već cigareta od jutros?“ rečenice su koje uvažena doktora nuklearne fizike ili dobitnika prestižne nagrade u trenu pretvaraju u dijete staro osam do deset godina. Zbog toga se nema smisla uzrujavati, jer tu nema pomoći, tako je i ostat će tako kao amen u očenašu.

Pitam se samo zašto se čudimo tako normalnim stvarima?