Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Mladen Veža

Volim ove svjetlucave zlatne dane, kao razmotan čilim sa ornamentom od ranih šljiva, pečenog kukuruza i toplih noći. I miris suhe travu, putovanja prema jugu i ljenčarenja uz jezero. Provodim tamo gotovo svako poslijepodne, uz knjigu, kruške i čokoladu.

Plivam, čitam, slušam brujanje, zujanje, šuškanje, cvrkutanje, udubljena u travku ili oblak, i upijam tijelom ljeto, kao da mi je prvo!

Kazaljke sata ovdje su nevažne, iz misli sam sasvim izbrisala tešku zimu i isto takvo proljeće, ispružena u trenutku u kom je sve dobro, a večernje sunce na mojoj koži stvara zlatni štit od loših vijesti.

Jer zaista, nema toga što nebo i voda ne mogu dovesti u red i očistiti, nema toga čemu sunce ne može vratiti snagu. Upijam zeleni uzdah stabla, svjetlucanje vode, i slušam vodencvjetove koji u svom prozirnom kratkom letu šapuću „Sve je trenutak! Ne propusti ga!“

I ne propuštam. Mazim se s njim dok moje tijelo lagano klizi vodom a ja se osmjehujem nebu, patkama, i drugim plivačima, puna nekog dubokog neobjašnjivog zadovoljstva, dok dani ljeta polako teku.