Levijatan mog plamenog uzdisaja

Ćuti li ova planina po izohipsama straha –
ne, to nema veze s noću;
Ćuti li ovaj vjetar s divljom mjesečinom hladnom –
ne, ne, to nema veze sa zavijanjem vuka;
Ćuti li ova vatra sa svim putevima prema sebi –
ne, to nema veze s mrakom;
Ćuti li ova munja od zjenice napuštena
ne, to nema veze s danom;
Ćuti li od svjetlosti mozaik, predalek od doma moga –
Ne, to nema veze s gradom;
Ćute li moja sjećanja budna u maternici sna –
ne, to nema veze sa spokojom jutra;
Ćute li prijatelji moji pred TV ekranima –
ne, to nema veze s elektronima što u odsutno vrijeme šušte;
Ćuti li jasna misao u ovom nebu
oderano je i svučeno kao jagnjeća koža –
ne, to nema veze s plavilom i mekim oblacima bijelim;
Ćuti li svijest kako isjećak u vremenu
ne, to nema veze s beskonačnošću naših ponovnih prisvješćivanja
Ćuti li parče safira drevnog izbrušena uglovima estetike nove –
ne, to nema veze s lomom svjetla sunca,
ne, to nema veze sa iskrenošću, mudrošću i skromnošću,
niti s boli, pomirenjem i životom vječnim;
Ćute li karike s kojima smo živo zarobljeni lancem –
ne, to nema veze sa slobodom niti s pravdom;
Ćuti li sablja, koja je najbliža mudrosti –
ne, to nema veze s vukom do krvi izludjelim,
s kojom nas prati po izohipsama straha,
ne, to nema veze s planinom niti s vatrom
prema kojoj svi putevi u mraku vode,
dok samo jedan unutar nje čovječnost pokazuje;
Ćuti li se levijatan moj između vode i vatre –
ne, to nema veze s oduzimanjem daha,
to ima veze samo s mojim plamenim uzdisajem.

(Pjesma, Borče Panov, prijevod s makedonskog
Mihajlo Sviderski, slikovonst Abraham Bosse)