Piše: Marijan Grakalić

U vrućini koja prži i zemlju i nebo nestaju sva lica, kako ona poznata tako i nepoznata, gore sjećanja i tope se imaginacije. Prelomi se godina pod ognjem i možda nakon toga više nikoga neću prepoznati pa ni sama sebe. Odjednom se kroz zanesenost kojom slijedim vlastite dane proširi miris smole i bora, začuje šum vala i kliktaj ptice, da bi onda i taj prizor nestao razastrt iza koprena prošlosti u kojoj se već jednog ljeta nimalo sličnog ovom dogodila smrt riđeg psa. Moguće istog onog što su ga baš u doba mitske kanikule zbog pobožnosti prema zvijezdi Sirijus Rimljani žrtvovali bozima jer je bio boje vatre. Uistinu sve je sada tek vječno vračanje istoga kao i osluškivanje krhke međe koja nas dijeli od nepostojanja što je vatrom primaknuta bliže duši. Svi su oni zaboravi koji su iza nje prostrti sada kao otvoreni plameni koji peče i od kojeg se može posve izludjeti.

Ćirilometodska je najšira ulica Gornjeg grada, prava minijaturna avenija. Širina puca kada se gleda s Markova trga prema Lotršćaku i dalje na grad koji je nestao u plavoj sumaglici popodneva tipičnoj za najtopliji dio godine što je nekada zbog topline uspoređivan s apokalipsom. Za razliku od prastarih svetkovanja herojstva svetaca i junaka koji su tada dolazili na svijet kako bi ga obranili od silnih aždaja i drugih bića vatre i pakla, budućnost se danas čini nekako ravnodušna. Leluja u mislima kao blijeda sjena isto tako nestalna kao i svjetlo kojeg proždire mlada ljetna noć i njezin topli zagrljaj. Nedostaje pročišćenje koje bi odredilo drugi ritam srca, onaj junački kakvoga je imao pasji vitez Tristan kada pročišćen unutarnjom vatrom ubija čudovište kako bi utemeljio sveti red nasuprot kaosa.

Začuje se poj iz grkokatoličke konkaterale sv. Ćirila i Metoda izgrađene na mjestu gdje je nekada bila kapelica sv. Bazilija praoca redovnička života. Zanosio se time kako je iskrenost jedina prava vrlina koja se izražava i osnažuje pravilima i molitvom pri kojima duša u snovima može jače krvariti nego tijelo na javi. U usijanom gradu skidam sve sa sebe kako bih gole duše dočekao prvi udar unutarnjeg vjetra što odnosi dalje sve ozljede koje inače svojom nervoznom upornošću ne dopuštaju da se razigramo u onom plavetnilu nade s kojim počinje put u nepoznato i sam život. Trebam tek titraj da me povede iznad izgubljenih legendi i praznih misli, tamo na vidikovac s kojeg se grad gleda uz istodobni smijeh i plač i gdje bi se mogao prisjetiti onih zaboravljenih stihova koji mi svakoga dana tako mnogo nedostaju.