Piše: Marijan Grakalić

Nemam pojma za liječnike, inženjere ili astronome, no što se pjesnika tiče, tu sam posve siguran. Postoji jedna tanka nit, nešto za što bi se moglo reči kako liči na neprovidan vid koji začudo, opaža sve osim u ono što se gleda. Umjetnike to uglavnom razlikuje od drugih. Sljedbenik i vječni zatočenik jednog takvog ekstrema, dakako neprilagođena svakom pa i ovom urušenom vremenu, jeste i beogradski pisac Dušan Gojkov. Vidi se to već u elementarnim stvarima. Njegove sabrane pjesme, tužne šansone kako sam kaže, predstavljaju svojevrsni suptilna zapažanja koja ponekad liče i na dnevnik, a bave se isključivo njemu bliskim stvarima. To se, dakako, najviše odnosi na ljubav i njene posljedice. Ispod te vječne i svete riječi nalazi se svjetlost koja miriše kao svježi hljeb i veliki majstori snoviđenja i dim crnog duhana izgubljena u prošlosti na nekom oporom turskom putu, i dobra djeca, naša privreda, dobre žene, loša rakija, djevojke, šake, duše i zubi i ono što ne postoji ili ono što postoji odnosno ono što je od nas ostalo – sve je tu.

Na elegantan način, slobodnim stihom a ponekad i pjesmom u prozi, Gojkov razabire one uspomene i zapise za koje bi htio da su ona životna atmosfera a možda i stil u kojoj su ljubav, tuga i smrt osnovni orijentiri što ih opaža taj neprirodni vid bitan za umjetnički život. Sve ono drugo odlazi dalje – ”strmom ulicom prema svojoj kući”.

Tužne šansone (izbor):

No.2
ines

šta bih sve mogao
da kažem
o dimnjaku
crnom
koji se vidi sa terase
šta bih sve mogao da kažem
o ”načinu gospođe i obrazima seljanke”
o pokisloj skadarliji
o ”monoklu”
kod kojeg se sedi dok ne dođe vreme da se ode
jer bi i konobari išli kućama
šta bih sve mogao da kažem
o cveću ukradenom
pa poklonjenom nekom
nepoznatom
sa stolova pored
”prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu”
dođavola
nikako da sretnem
tu ines

No. 4.
ne baš tako bogohulna
(boga, uostalom nema)

iz dubine svoje usamljene
izmaglice
posmatram s čežnjom
visove
kupole
što blešte
i na suncu
i u tmini

koračam lagano
penjem se
hodočastim
godinama
oduvek

strpljivo
jer ti na vrhu
stojiš i čekaš
oduvek

No. 6.
crni pijanist

na zidu
obešeni vladimir
marlena
anđelčić kako se šminka stojeći
na stolčici u kupatilu
(ogledalo je previsoko postavljeno
a ona je sićušna)
telefonska slušalica u providnoj vreći
ne, to ipak nije taj zid
deca crtaju
batu i seku
što-se-za-ruke-drže
sa kućicom
drvećem
oblacima
pticama
tarabom oko kućice
u pozadini
s druge strane zida
u kupatilu
curi neka cev
svuda po podu voda
stan miriše na sve
osim na mene i nju
prebrzo
prebrzo

(Dušan Gojkov: Tužne šansone (sabrane pesme), Beograd 2013.)