Piše: Kruno Čudina

Je li ovo pitanje previše za vas? Kako se osjećate? Je li previše? Je li uopće moguće odgonetnuti na što bi se sve moglo odnositi jedno takvo pitanje? Da se slučajno ne radi o sarkazmu, možda o ironiji, da ne kažem provokaciji? Pogotovo ako uzmemo u obzir status quo našeg životarenja, trenutno stanje nebrojenih beizlaznosti, eh, onda se uistinu može učiniti kako nije na mjestu više ikome postaviti to pitanje. Pa niti samome sebi, rekao bih. No, nije vrijeme za ikakav očaj. Još manje za čuđenje. Sve je jasno. Sada već i sve ono što nismo željeli da nam bude jasno, ili znano, ili prihvaćeno kao kondicija naše egzistencije. I unatoč sugestiji koja proizlazi iz samog naslovnog pitanja, a ta je da se zaista radi o pitanju, nitko neće pogriješiti ako isto shvati kao besmisleno za postavljati, besmisleno makar u ustaljenom shvaćanju i tumačenju, uz dodatak situacije u kojoj se nalazimo, ako ga doživi neprimjerenim. Neprimjerenost je ono što je ostalo. Neprimjerenost umalo svega što nas okružuje, što čini i ispunjava naše živote, svi ti sadržaji, sve te ponude, sve te nade i sve te krize, sva ta buka, sva očitost, konačno ogoljena do golotinje, ta očitost činjenice da smo neprimjerena bića.

Ne bih se usudio dati ijednu aluziju koja bi i kakva to neprimjerenost našeg djelovanja bila. Niti želim činiti isto. Sve te informacije su dostupne, iz raznih izvora, iz raznih uvjerenja, iz raznih tabora i sabora, tko želi uvijek može čuti i vidjeti još. Dovoljno – ono često više ne postoji, ne u tom kontekstu. Možda nikad nije niti postojalo. Zato ne treba razbijati glave razmišljanjima o beskrajnim nedovoljnostima s kojima se susrećemo unutar nas samih, a valjda jednako tako i u svijetu koji nas okružuje. Ili koji okružujemo upravo mi sami. I ova svojevrsna igra, ne riječima koliko potencijom dvoznačnosti, barem u ovom istaknutom primjeru, također je neprimjerena. Igra nikad nije bila opcija. Na igru se čovjek jedino izvlačio, a to čine svi oni misle da igra može ići ponad brige, ponad preciznog i krajnje potrebnog sagledavanja situacije u kojoj se kao ljudi možemo naći. Nije ovo igra u parku. Niti vrtu. To su igre. A u našem bivanju se igra koristila kao termin koji će zatamniti istinitost ozbiljnih situacija, istih onih koje smo trebali rješavati umjesto da igramo igru.

Sada su se stvari promijenile, sada je ostala samo ta igra. Igra koja nam je tako dugo služila kao izlika za suočavanje sa stvarnim životnim situacijama, igra koja nas je dovela do toga da gotovo sve što se događa oko nas promatramo očima igrača. Ista je odnijela i mogućnost da se ispravno igramo, poput djece, u ovdje spomenutom parku. Recimo u parku, manje je bitno gdje i kako, možda u pješčaniku. Jer ta podla igra nikada nije bila zabavna poput svih igara kojih se igraju djeca. Pravih igara, da kažem neispravno, no znati će svatko tko je ikad uspio biti dijete. Ova druga igra, lažna, bila je to igra na život i smrt. Bila je to borba, rekao bi netko. Bila je to patnja, patnja čija agonija još traje. Traje zato što nam je svima potpuno jasno u kakvoj se životnoj situaciji nalazimo, više ne može biti nejasno, niti onima koji negiraju slatki smrad propasti ovog vrlog svijeta. Svih propasti zavijenih u veo krasne humanosti u nehumanom svijetu, a kojima svjedočimo putem svih vijesti koje su nas, nekako posebice zadnjih godina, zaskočile sa svih strana. Vijesti o propadanju, ništa više, ništa manje. Kako u našoj zemlji, tako i nadalje diljem ovog svijeta naglašeno humanog karaktera. Zato bez očaja, bez čuđenja, bez otpora (dani tih nauma su odavno prošli, iako se protesti odvijaju, no djelovanje je odavno promašeno kroz svoje kašnjenje), bez riječi, bez pitanja, bez odgovora. Ne pustite suzu niti za sebe same, kamoli za svoje bližnje. Dostojanstvo brige smo odavno progutali u obliku jedne velike knedle koja je jedva prošla kroz grlo i jednjak. Imajmo, dakle, dostojanstva!

Koga da pogledamo u ogledalo? Ogledala smo mi i pred njima više ne stoji nitko. Nikada si to nećemo priznati. Nikada si to nećemo praštati, nikada razbiti ogledala koja smo postali, ona u kojima se više nema tko ogledati. Niti zvijeri prisutne među nama. One najmanje. I u redu, uredno se možemo vratiti našoj svagdašnjoj humanosti, vratiti se uvjerenju kako je život ništa doli igra, ova igra koja nema nikakve veze sa igranjem, vratiti se nebriganju i nebrizi za bilo koga i bilo što. Tako ćemo i učiniti. Brinuti jedino svatko sam za sebe, u svim mogućim i zamislivim značenjima tog briganja. I neka nas nitko (kao da itko i bi) ne pita: Je li vam stalo? Osjećate li više išta? Osjećate li sebe? Osjećate li se? Neka izostanu sva ta budalasta pitanja, sva ta trivijalna pitanjca i provokacije, neka nas se ostavi na miru. U miru, jer nas nije briga, ne brinemo se, ne brigamo, ne pitamo ni sebe, a kamoli druge: Kako se osjećate? Kako se sada (tu i ovdje, u ovakvoj situaciji vremena, pa i prostora) osjećate? Da vam nije muka? Nije nas briga! Za nikoga i ništa nas nije briga! I pošto je tomu tako, onda je još jedino to naša briga.