Piše: Nedeljko Mihanović

U svojoj zbirci pjesama u prozi „Pomirenja“ Dražen Zetić se iskazuje kao pjesnik dubokih doživljaja iz nepomućena svijeta djetinjstva i prve zavičajne mladosti. Mnogi doživljaji iz djetinjstva su se utisnuli u pjesnikovo duševno stanje, a time i u njegov lirski senzibilitet. U tim „Pomirenjima“ ima mnogo sentimentalnih zanosa, koji izviru iz čistih dječijih opažanja. Iz malih i skromnih stvari proizlazi duboko i osebujno spoznavanje svijeta. Pjesnik često gradi svoje lirske sadržaje na temelju čiste i bezazlene dječije percepcije svijeta. U susretu s iskonskim svijetom zavičaja suočava se s najdubljim istinama, koji žive u potisnutim duševnim stanjima naših bližnjih, u iskonskome duhu malih odbačenih ljudi. U bešćutnoj pustinji modernoga potrošačkoga društva pjesnik se trajno budi iz svojih dječačkih snova. Snovi su prožeti sjetnom čežnjom za auroralnim životom koji se odvijao u ozračju običnih stvari u prirodi i u kojima se potvrđivala neuništiva moć života i radost bitka. U lirskim evokacijama često se osjeti duševno stanje u kojemu se nepomućeni ideali djetinjstva završavaju razočaranjem, koje nam nameće neumoljiva otuđenost građanskoga čovjeka.

Zetićeva lirska razmišljanja su povezana sa zbivanjem iz osobnog iskustva. Bolno iskustvo i odražavanje stvarnosti su trajno nazočni u potki izražavanja. To je u nekim pjesmama, reklo bi se danas, „snimanje u živo“ naše društvene slike svijeta. Po očitovanju elementarnih iskustava je vidljivo, da je pjesnik prošao surovu školu života. Takve unutarnje napetosti su sasvim prirodne reakcije čovjeka, koji je doživio realnost našeg vremena koja se odrazila u nedavnome razornome ratnom pustošenju.

U nizu pjesama Zetić izražava svoj osebujni ispovjedni ton, koji daje pečat čitavome lirskome očitovanju. Pjesnik neprestano osluškuje svoju savjest pred licem svijeta. Iskazuju se težnje suvremenog čovjeka, koji se osjeća usamljen u vrtlogu i u bešćutnoj pustinji bezličnoga potrošačkoga društva. Zalaže se da se promijeni svijet putem ostvarenja ljubavi prema bližnjemu. Vjeruje u duhovni preobražaj čovjeka. Izgrađuje vlastitu iluziju svijeta, koja se u emocionalnom osciliranju pokazuje poetičnom i sjetnom, radosnom i turobnom, vedrom i tjeskobnom, već prema raspoloženju u koje pjesnik upada. No ponekad pjesnikove moralne želje prelaze u društvenu utopiju, te u nekim pjesmama osjećamo upravo agoniju njegove nemoći da ostvari svoj san i svoju plemenitu iluziju o solidarnosti među ljudima.

Kroz moralne poante provlači se nenametljiva društvena uloga pjesnika, koji nastoji preobraziti svijet. Pjesme su protkane humanstičkim težnjama, moralnim poukama i naglašenim etičkim načelima. Pouka se pretvara u princip plemenitosti i moralne vrline. Usredotočuje se na čuvstvo elementarne čovječnosti, pa poetski izražaj često poprima oblik komuniciranja s moralnom svrhom. Pjesnička poruka dobiva prvenstvo nad svim drugim sredstvima i modalitetima izražavanja. Stječe se opći dojam, da nam se u toj humanističkoj pobudi o duhovnoj preobrazbi života otkriva sav pjesnik: u svojim idejama i intimnim željama.

U pogledu pjesničkog izražaja Zetić ostvaruje razgradnju pjesničke forme u ritmičkom i stilskom oblikovanju pjesme u prozi. Premda raskida s klasičnom pjesničkom formom, u strukturi pjesama nastoji biti ritmički precizan i u sažetosti koncentričan. Oslobađa pjesmu formalnog dostojanstva stiha i sav se predaje unutarnjemu ritmu pjesme, punom lakoće strukturiranja, okretne igre riječi i ponekad lake filozofične mudrosti u obliku misaone poante. Težište pjesničkog izražavanja stavlja se na sadržaj pjesme, pa je taj izražaj ponekad u opasnosti da ne zapadne u dociranje i moraliziranje, u kojima se gubi lirski senzibilitet. U nekim pjesmama u izričaju stapa ambijentalni ton jezika s modernim izrazom i u takvim solucijama očituje inovativnu jednostavnost lirske evokacije.

(Izbor iz ”Pomirenja’):

Š e f t e l i j e n a v e r a n d i

Probudiše… svježe šeftelije. Dok si bila u sokaku, bila ih puna trpeza u maloj verandi. Sve je bilo dobro, dok marifetluka nije bilo ljudima u očima. Dok nije zasjao kao kakva spodoba iz guste magle… došao jutrom…
Danima hodam po kaldrmi. Presavijam meke sne u hartije. Strah me da trpeza ostane prazna, da mala veranda ne zamiriši kao nekad. Ma, neka se i ne probudim više. Tara. Ti s prvim javljanjem zore, napuni trpeze svježim šeftelijama. Šteta da propadnu. Griota bi bilo. Da istrunu, da ih ljudi takve pred smrt pamte.

Valjda će im rani plodovi iz trpeza izgnati to malo zasijanoga marifetluka u pomućenim očima. Valjda će iščeznuti ti bijedni jadi iz duša. Valjda… Ne brisati druge, kao što su drugi brisali nas. Ne dati da se ljudi brišu. Ne dati… ne danas, ne ikad više… da nam ruše mostove i bulevare na kojima smo se nekada susretali… Ne dati. Treba s time već stati… marifetluk protjerati zauvijek iz ljudskih očiju, duše…

S e v d a h u d a l j i n i

Čuješ li… čuješ li harmoniku, to izgleda da neko pjeva sevdah u daljini. Šteta što je magla… ne vidi se harmonikaš kako pjeva…

Š t o t e n e m a . . .

Kako da im zaprijetim, da ne remete krugove. Kako… da ih natjeram da povade te kestenove iz vatre… Kako… Ne da se s njima durati. Daš im jednom, navade se. Kao da je čovjek tramvajska karta. Cijepaju je, smijući se danima. Čuo sam – da su to jednom isto u Tuzli napravili. Pocijepali su ljude kao karte na kapiji, smijući se danima…

(Dražen Zetić, Pomirenja, iz pera pisca bezemljaša, Naklada sv. Antuna, Zagreb, 2009.)