Piše: Krešimir Bauer
Fotografija: Mio vesović

Na današnji dan 2007. neslužbeno je počela financijska kriza liberalnoga kapitalizma zapadnog svijeta posebno Europe koja je proizašla iz naglog bogaćenja manjine na račun osiromašivanja većine. Grabež u bankarskom manipuliranju stvaranjem lažnih vrijednosti kapitala kulminirao je kada se više nisu mogle zaustaviti kapitalističke kontradikcije unutar društveno produkcionih odnosa. To je početak kraja kapitalizma, pitanje je samo koliko će ta agonija trajati.

Sve što se temelji na lažnim vrijednostima (onim otuđenim od čovjeka, pa time i od stvarnog života) u suprotnosti je s društveno ekonomskim odnosima, te će biti stalno u kontradiktornosti stvarnog i iluzije bogatstva i slobode (demokratske) koju nudi kapitalizam. Kapitalizam poseže i za krajnjim rješenjima kako bi održao eksploataciju, ako ne može svojega radnika onda će nacionalizmom porobiti druge kao što je to bio najstrašniji primjer nacional-socijalizma. I ovaj ekstremni kapitalizam urušio se sam u sebi, doduše oružjem i prevladom liberalnoga kapitalizma.

Liberalni kapitalizam je na vrhuncu kontradiktornosti unutar društveno produkcionih odnosa – odnosa u proizvodnji i raspodjeli, uređenje je koje stvara razloge da se samo uruši.

Koji su to razlozi?

Prije svega apsurd lažne demokracije po kojoj svi imaju pravo izaći na izbore da svako malo biraju svoje ugnjetivače. Opresivni političari pozivaju na izbore uvjeravanjem kako i tvoj glas odlučuje o tvojoj budućnosti. Zato se sve više čuju zahtjevi za direktnom demokracijom u kojoj se većina odluka donosi javno. Jednako tako predlaže se da se glasa za program, a ne stranke i pojedince, a onda da se natječajem dođe do izvršitelja programa koje se javno (referendumom) kontrolira izvršava li program. (predlažu komunisti i anarhisti).

Dalje, otvara se kriza privatnog vlasništva i tkzv. investiranja, poduzetništva jer poduzetnici sa sobom donose sve veću potrebu za eksploatacijom i pljačkom. Dakle nema investicija i poduzetništva dok se ne pusti pljačka i otimačina. Ovo je ucjena u kojoj trenutačno Hrvatska vlada pronalazi kako bi je zadovoljila, a ne odbila! To će stvoriti uvjete urušavanja kapitalizma jer će vlast morati krenuti na buržuje i konfiskaciju opljačkanog privatizacijom ako želi opstati, a vjerujte mi političke guzice same sebe čuvaju na vlasti. Pljačka prirodnih bogatstva očita je kada se u establišmenu traži rješenje za prodaju voda, zemlje i konačno zraka, grabežom za sitniš po cijeni prirode. Nagomilani ekološki problemi samo će izazvati otpor prema raspašoju (drugi naslov poduzetništva). Traženje da je priroda opće dobro, a ne za pojedinačno trošenje, preteča je očekivanog zaustavljanja pretvaranja čovjeka u roba. Primjer. Nacionalno bogatstvo kao što je nafta u Venecueli oduzeto je multinacionalnim kompanijama koje su otuđivale ogromna bogatstva eksploatirajući ih za interese grupe buržuja. Privatno vlasništvo u Venecueli više nije model ekonomskog „napretka“ što nam nudi kapitalizam. Otad se grade kuće, besplatno školuje, itd.

Dalje, konflikt privatnog vlasništva i raspodjele dobara buržuji nastoje ublažiti stvaranjem suprotnosti u svijesti običnog čovjeka uvlačeći ga u nacionalizam i agresivnost prema „drugima“, imenujući nacionalne države, pa ako treba i eskalacijom agresije. Rat u nas je eskalirao kada je izgubljena kontrola nad nacionalizmom i kada je poticana nostalgija za prošlošću (onoj antisocijalističkoj) njegovana godinama, „onesvjestilo“ Hrvata i Srbina do eskalacije agresije. Ni krajnji liberalni kapitalizam se ne može održati u okolnostima sveobuhvatne pomame fobične svijesti o ugroženosti Hrvata i Srba. Fobična svijest koliko god zvuči paradoksalno u svojoj krajnosti proizvodi na drugoj strani realnu svijest koja onda može odbaciti kapitalizam. Zato je EU kao i USA morala stati nacionalizmu u obrani liberalnog kapitalizma.

Dalje, strah od gladi i sama glad koju proizvodi liberalni kapitalizam, onemogućavanje besplatnog školovanja, dakle širenje nepismenosti nipodaštava čovjeka sposobnog za rad na potrošnu robu. Ovaj prisilni prelazak radnika u nesvijest stvorit će i odbijanje ponude buržuja za preživljavanjem. U Marinaledi (Španjolskom gradiću koji izgrađuje socijalizam u okruženju najmračnijeg liberalnog kapitalizma) višak hrane iz trgovina se dijeli, a ne baca kako bi se održala cijena. Konzum je trgovački lanac u Hrvatskoj koji će pustiti da strune roba, gotovo iziđe rok trajanja, a onda će je prodavati po sniženim cijenama i nazivom „akcija“. (Kao i drugi trgovački lanci). Ovo je krajnje ponižavanje, bačeni milodari u pisoar. Ovo će proizvest suprotni učinak, umjesto zahvalnosti – bijes i agresiju.

Dalje, Crkva u Rvata svoju snagu temelji na antisocijalizmu iako bi u suštini morala biti socijalno opredijeljena.

Milodarima pokušava održati status dobročinitelja iako je Mojsije napisao da poklonjena jedna riba gladnom dovoljna za jedan dan sitosti, ali će zato ako ga naučiš loviti ribe cijeli život biti sit! No cjelokupna hijerarhija svečenstva više je podbuhla od hedonizma nego što bi promislila kuda ih ova bahatost vodi. Crkva širi nacionalizam jer s njim lakše oblikuje svijest o pokornosti u narodu, osigurava materijalna sredstva da bi sama odstupila od svijesti o Bogu. I tako je i Bog roba i to je jedina dodirna točka sa statusom radnika u liberalnom kapitalizmu. I ona nestaje kao spasiteljica i ostaje ono što je uvijek bila opijum za narod.

Zaključak. Svoje dostojanstvo čovjek može vratiti samo ako napusti, a na to ga navlače suprotnosti unutar liberalnoga kapitalizma, sve varke otuđenja, nacionalističke svijesti, egocentrizam, sjedenjem u tupom kutu nemoći (Crkvi)! Ako ne sviješću onda prisilom posljedica kapitalističke eksploatacije. Vjerujte, niko ne želi biti rob (i blesan).