Piše: Kruno Čudina

Izlazak na ulicu grada u kojem živite. Ostanak doma. Svejedno je, buka gradskog prijevoza, žamor ljudi na ustaljeno najfrekventnijim mjestima, nove prazne zgrade poredane u nepreglednim nizovima, nove i stare ogromne kocke trgovačkih centara, svi glasovi iz ekrana ili iz dvorišta, ili dolje iz ulice u kojoj živite, to u slučaju da ne iziđete iz doma, svejedno je, ništa više ne može nadglasati gotovo umirujuću, a tako tešku i uznemirujuću, zlokobnu tišinu koja je zavladala.

Umirujuću jedino zato što je toliko nemira pohodilo naša bića, naše živote; što je toliko laži konačno usvojeno, potvrđeno, i što tom činjenicom ništa nije promijenjeno, ništa što bi utjecalo na stanje u kojem se nalazimo. A ova tišina nije od one vrste koja smiruje, koja opušta čovjeka, koja mu je nužna da bi uopće promislio svoje bivanje i načine istoga, jer to bivanje je danas određeno striktnim pravilima duhovno-umne represije. Vlada tišina nemira i malodušnog isčekivanja propasti koja se još jedino mora potpuno ustaliti u nama kao stagnirajući status quo, a ne kao nešto konačno, krajnje. Ova propast je ovdje da traje, da teče, da je neprimjetna, da je prevarantska u svojoj pojavi, da uvijek ostavlja djelić nade, baš onako kako čovjek i funkcionira u sebi, ona mu ide na ruku, ide pod ruku s čovjekovom prirodom, takva je tišina naše propasti.
Dok propada firma za firmom. Dok će glumci osobno, a ne kao likovi iz filmova ili serija u kojima glume, spasiti naš svijet. Dok nas deterdženti, paste za zube, igračke i čokolade osobno vole i same će nam dati sve što trebamo u bilo kojem trenutku. Dok od tisuća pobijene, ili izgladnjele na smrt djece, tek jedno dječje ime od svih priča svoju intimnu ispovijest, tj. dok se ta priča prepričava kroz usta naratora sužene istine o tome što se uistinu dogodilo na mjestu gdje su poginula sva ta djeca, uključujući i izdvojeno dječje ime, jedino da bi se izazvala suza u oku gledatelja, pošto veliki brojevi, čini se očitim, ne uspijevaju izazvati suosjećanje, jedino nepoimanje i nemogućnost prihvaćanja neke velike tragedije. Veliki brojevi za malo ljudi pobjeđuju. Veliki brojevi potiskuju emocije, više ne znamo koje biće od svih napaćenih žaliti. Sve?

Teško, zato su tu intimne priče mogućih sudionika tragičnih događanja, ali ispričane jedino da nas se zavara. I da nam se usput proda priča, koja je toliko daleka od potpune istine. Dok je crkva jedina ozbiljna politička opcija, pa makar to bilo tek u opozicijskom smislu, a mogli bismo se sjetiti nekih drugih djelatnosti koje bi ista mogla prakticirati, no, novo-stara uloga iste govori i više nego dovoljno o istoj. Možda je crkvi, kao instituciji barem, uistinu mjesto u današnjoj političkoj stvarnosti. Moguće je oduvijek i bila ili trebala biti politička opcija. No, toliko o politici. Papirići zelenaški lebde tramvajima, a na svakom uglu svaki drugi dan pojavi se novi izlog koji vam nudi otkup vašeg zlata i srebra. Takva je ova tišina. Ona govori o pravom stanju mjesta na kojem bivate.

Nitko i ništa više ne može prekinuti tu tišinu – tišinu dugo skrivane propasti. Tišinu utihnulih emocija. Tišinu svih koji su prodali onu plemenitu tišinu nužnu za razmišljanje. Onu tišinu koja je nadglasavala preveliku buku svijeta, buku namijenjenu da nas ostavi bez misli, bez promišljanja, bez sposobnosti da čujemo sami sebe, bez savjesti, ma kako god se već i u kojoj mjeri, te na koje načine ta savjest iskazivala. I sada, nakon svega, mi više ne uspijevamo čuti buku kojom su nas zasitili, kao niti tišinu koju su nadglasali, a koje smo se mi olako odrekli kao uvjeta za ikakvo promišljanje vlastitih života. Zapravo, mi više ne želimo čuti niti jedno niti drugo. A dati nam da vidimo, da gledamo, da buljimo – to će uvijek učiniti. Oni, neki ljudi, manje je bitno iz kojih razloga to čine, manje je bitno tko su. Festivali traju, cirkus je u svakom gradu, glazba svira na svakom uglu, no mi i dalje ne čujemo. Jedino vidimo, kroz ovu tišinu propasti, vidimo da se nešto odigrava oko nas. No, buka sluša nas, a ona fina, plemenita tišina nas više neće primiti k sebi, stojimo u lošem snu, pokrili smo uši dlanovima, stojimo ispred ulaza u tamnu zonu, još uvijek joj okrenuti leđima. Mora da je strah u pitanju. Pred nama stoje nedugo izgrađene,  a već tako oronule, prazne zgrade; nedugo ušutkani ljudi, a već posve nijemi.

Pred nama je pustoš. Iza leđa je tamna zona neprekinute propasti, one koja će trajati dok traje svatko od nas. I tako za svakoga od nas pojedinačno. Ne iznosim više previše primjera, ne iznosim previše činjenica, ako uopće, jer sve te slične, izobličene činjenice su nas i dovele u stanje ove nove, sveprisutne tišine. U nama je pustoš. No, tko se boji ičega još? Pa i ove tišine koja je nastupila, koja podsjeća na tišinu u trenucima udara atomske bombe, ako su opisi svih senzacija jednog takvog udara istiniti.

Samo podsjeća. Jer, ova tišina je glasnija od svake buke, tiša je od svake atomske bombe, glasnija je od svakog ljudskog krika. Pred nama je. Hoćemo li joj krenuti u zagrljaj iz kojega nas nikada neće ispustiti? Iza leđa je ulaz u pustoš naših bića, hoćemo li se okrenuti prema njemu i hrabro ući? Je li to možda borba koja nas može izvući iz ove nove tišine stvarnosti, možemo li unutra, u nama samima, doći do izlaza iz tamne zone, do sjećanja koje kaže: Sjećam se budućnosti. Sjećam se sebe. Jer, uistinu, kako je davno napisao Fernando Pessoa: ”Ne posjedujemo ništa jer ni sebe ne posjedujemo. Nemamo ništa jer nismo ništa. Koje ruke da ispružim prema kojemu svijetu? Svijet nije moj, svijet sam ja.” Ne, nitko nas nije prodao, niti je itko prodao nešto naše. Prodali smo sami sebe. Je li to ta nova, strašna, ništavna tišina propasti koju grlimo? Koja nas okružuje? Koja postajemo i mi sami?