Piše: Emir Sokolović

Koliko god ne robovao autoritetima već sagledavao vrijednosti u djelima i sukladno tomu dozvoljavao da neko zauzima posebno mjestu unutar njegove percepcije Glog ovoga puta nije skrivao zebnju povodom eventualnog odgovora profesora Menroja na posljednju knjigu koju mu je poslao a koju je načinio u formi sagledavanja dosadašnjeg rada u oblasti tajnih društava pod nazivom „Mistični trokut“. A lako je bilo moguće da knjiga ne pobudi interesovanje i da, u relaciji sa pomenutim ekspertom, ostane prekrivena tišinom.

Bilo kako bilo da se vratimo slijedu kako je proticao. Glog je objavio posljednji svoj naslov pod nazivom „Mistični trokut“ i iskreni prijatelj je iskazao mišljenje, po pročitanom djelu, da bi bilo neizostavno ukoričenje uputiti na iščitavanje profesoru Menroju –osvjedočenom poznavaocu svih čovjekovih tajni; znanih i onih drugih. Kako bi bio što vjerodostojniji djelo je naručio insistirajući da posveta bude pomenutom stručnjaku te da će je lično uručiti. Možda samoljuban ili iz znatiželje o eventualnom doživljaju djela, koje je stvarao nepune dvije decenije pomno analizirajući svaki zapis na koji je naišao i koji se ticao pomenute oblasti, ležerno je dozvolio da se nagovori na tu avanturu. Tako se knjiga zaputila, ako bude dovoljno intrigantna, na odveć ozbiljnu analizu koja je gospodina Groga mogla potvrditi kao nespornog autora ili poljuljati njegovu samouvjerenost. Pomenuti starac je imao snage za takvo što i sud koliko god bivao poželjan mogao je biti i fatalan. Od potvrde da je knjiga uručena gospodin Grog je sve vrijeme promišljao u smislu što bi sam želio da se desi: da li da ga dočeka zid šutnje; da doživljaj nespornog autoriteta ne bude u razini očekivanog ili… To ili nije mogao, niti želio, ni da predpostavi. Kako je vrijeme odmicalo zaboravio je da je knjigu i uputio na pomenutu adresu.

Nakon stanovita vremena, po povratku kući, u večernje sate umivane julskom vrelinom, kao da je podne, zazvonio je telefon. Stariji muški glas je pitao da li na vezi ima autora djela „Mistični trokut“ i po potvrdi se predstavio: profesor Menroj. Objasnio je da je dobio pismo o knjizi koja nije našla puta do njega. Obzirom da mu je pismo djelovalo ozbiljno pozvao je broj, naznačen kao kontakt, da dobije informaciju o djelu. Ujedno je uslijedio kurtoazni razgovor gdje je od gospodina Gloga uspio dobiti određen odrednice kada je u pitanju autorski rad, kao i uvjeravanja da će ponovno poslati novi primjerak djela. Uz srdačnu atmosferu razgovor je okončan s opetovanjem profesora kako će seriozno pristupiti djelu i,nedvojbeno, iznijeti zapažanja do kojih dođe.

Djelo je poslano i dobila se povratna informacija da je zaprimljeno. Od tog vremena uspjeli su da razgovaraju dva do tri puta čisto kurtoazno i bez određenih zadatosti u dijalogu. Do večer kada je bio s prijateljem na večeri i, kao desert, poželio da nazove profesora Menroja i udovolji znatiželji čuvši opservacije za koje je vjerovao da ne mogu da budu drugačije no afirmativne. Na poziv se odazvao profesor. Poslije učtivog pozdrava na upit gospodina Groga da li je uspio iznači vremena da se pozabavi djelom i da li mu može iznijeti svoje utiske o pročitanom ekspert je odveć monotono iznio tvrdnju da je Valentin genije što nije slučaj i sa autorom „Mističnog trokuta“ na što je ovaj još ujednačenijim tonom odgovorio kako mu je to znano i da li mu se može ove zgode saopštiti nešto što do sada nije znao našto su se sugovornici nasmijali. Telefonski razgovor su završili s iniciranjem susreta od strane profesora u terminu koji bi naknadno dogovorili, ali da predvide za sredinu jeseni. Pri istom razgovoru gospodin Glog je doznao da je profesor bolestan te da će se posvetiti liječenju u skorijem periodu. Ali da se, svakako, nada da će do zacrtanog i načelno dogovorenog perioda svakako zdravstveno stanje biti u najboljem redu. Naravno, primjereno priličnoj profesorovoj starosti.

Gospodin Glog je svakih mjesec do mjesec i pol dana okretao profesorov telefonski broj kako bi dobio informaciju da se zdravstveno stanje gospodina Menroja poboljšava. Na žalost nije uspjevao da ostvari vezu i tmurne misli su počele da se roje. Ujedno je neostvarenje telefonske veze dalo poticaju njegovoj poslovičnoj upornosti obzirom da je aparat s druge strane zvonio ali odgovora nije bilo što je ujedno ukazivalo da nije došlo do promjene telefonskog broja.

Pozvao je i ovo večer i bio poprilično zadovoljan kada se pokazalo da je birani broj bio zauzet. Pokušao je nanovo. Pa gotovo svakih pet minuta smatrajući da mu briga o profesorovu zdravstvenu stanju daje za pravo na poziv koliko god je večer već pala i vrijeme uveliko bivalo u terminu gdje se neko ne poziva bez odveć bitnog povoda. Nakon proteklih dvadesetak minuta imao je slobodnu vezu. Po tom se javio starački glas: „Da, molim…“. Osjetivši po profesorovu mirnu i staloženu glasu da ne bi trebalo brinuti o sagovornikovom zdravstvenom stanju osjetio je nemjerljivo zadovoljstvo. Nanovo su završili razgovor načelnim dogovorom da krajem osmog mjeseca razgovaraju i utanače susret negdje za sredinu septembra.

Prošlo je nešto više od mjesec dana od posljednjeg dogovora. Gospodin Glog je konstantno promišljao o potrebi i smislu susreta koji je do unatrag godinu dana i imao nesagledivu vrijednost. Da li su okolnosti, ili što drugo, uvjetovali da se želja za razgovorom gasi, pregrubo bi bilo pisati da i ugasi, ali svakako nije imala poleta kao nekada. Ništa se nije desilo pri razgovoru da bi uslovilo tako jak zaokret, ali je nestalo poleta…

Došavši u kabinet akademik Menroj je uzeo da pogleda poštu. Bio je zaintrigiran kuvertom na kojoj je adresa primaoca bila gotovo pa kaligrafski ispisana. Na poleđini je bila ispisana adresa pošiljaoca koja je udovoljila profesorovu predpostavku o tomu ko je uputio pismo. Sjeo je u udobnu fotelju, nožićem rasjekao kuverat, izvadio papir ispisan sitnim i urednim rukopisom koji je oslikavao stabilnost karaktera onog tko je pisao te čitao:

Uvaženi Prijatelju!

Dugujem Ti izvinjenje da Ti se obraćam na način na koji to činim, ali knjiga nema vrijednost dok joj se korice ne sklope.
Imao sam dovoljno vremena od našeg posljednjeg razgovora da promišljam o dogovoru glede našeg susreta. Na žalost, ili suprotno, do njega neće doći jer uistinu ne vidim ni potrebu za tako čime. Šta bi se time pokazalo?! Da li zadovoljenje Tvoje znatiželje da Tvoja mudra ideja nastavlja da živi u drugomu? Ili bi bila zadovoljena moja sujeta i potvrda o vrijednosti djela jer si me udostojio pažnje i susreta? Ako vrijedi ono i ostaje; ne treba mu niko i ništa. Kao i Tvome djelu, dragi prijatelju. Sreća nas je dovela u kontakt i živimo s njom. Ne dozvolimo da želja izgori ono što smo i ne htijući izgradili.
S dužnim poštovanjem dragi prijatelju Tvoj

Glog

Blagi osmjeh je pokazao da je profesor očekivao ovaj list i da je bio dostojan i dosljedan u predpostavljenim smeđim očima iza para stakala koja su nepotrebno docrtavala samopoštovanje.
„Možda… jednom se i desi.“