Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Federico Garica Lorca

Puno je toga što nas razdvaja, još više onog u čemu se prepoznajemo. Svatko je na svoj način sretan ili tužan, a ipak, naši snovi i naše želje toliko nalikuju da mi se čini da lebde oko nas kao veliki imaginarni oblak koji nas povezuje, i slične sličnima privlači. Vječna je ljudska potreba za nekim tko će se izdvojiti iz gomile kao – prijatelj, učitelj, ljubavnik ili naprosto Čovjek koji će tiho razumjeti, i ostati.

I koliko je potreba velika, toliko je njeno ispunjenje rijetko, no svejedno volim tu vječitu mogućnost susreta i uzbuđenje prepoznavanja onih koji život osjećaju na moj način; koji se čude, igraju, zaustavljaju vrijeme, stvaraju, potiču, poštuju, koji grle i šute bez potrebe da od drugih budu bolji ili drugačiji, nego samo onakvi kakvi jesu, i stoje iza samih sebe.

Svoja vrata otvaram im radosno, i kao što mediteranci otvarajući prozor u tamu sobe puštaju svjetlo koje sve preobražava, tako i mene mijenjaju ti “moji ljudi”. Obojaju me iznutra i više ne napuštaju, pa čak i kad nas vrijeme i život razdvoje, mi na neki čudan luckast način i dalje putujemo zajedno.

Jer čak i kad se prozori zatvore, boje i svjetlo ostaju u meni.

I nitko mi to ne može oduzeti!