Piše: Suzana Matić

I netko bi sad možda očekivao sliku mene gole, ali ja volim što se u životu nitko i ništa ne podrazumijeva, jedino to da smo stalno različiti, uvijek isti i nikad drugačiji. Pa sam se ustvari samo skinula s jednog lošeg osjećaja; ono kao – razočaraš se u nekome potpuno, a onda žališ što u njemu nije bilo baš ničega vrijednog nerazočaravanja.

Povod zašto ovo pišem čvrsto leži u činjenici da mi je prijatelj jučer rekao da su se vremena promijenila i da se ne snalazi više. Kaže, ok što ga je draga ostavila zbog glupljeg, praznog i ružnijeg, ali to da je nekidan ušao u svlačionicu i da su ga odmjerili od pojasa na gore, a ne u drugom smjeru… Jednostavno vremena su se promijenila, ustvrdio je zabrinuto.

Znajući da je vrijeme varljiva kategorija, a da je meni jednostavnost najteže shvatljivi životni koncept, neka u ovom dnevniku ostane i to da evo recimo ja… (wild Wilde guess) – rušim stavove, gradim nove, ali se nedam mijenjati. Rušim stavove, gradim nove sa naknadnom pameti i vrlo kreativno… ali na istim temeljima. Dopuštam mračne poroke, još mračnije tajne, noćne slabosti, glupost i ružnoću i sebi i drugima… ali za neke nadrealnosti odvajkada nemam razumijevanja.

Jedino… netko je možda očekivao sliku mene gole, a ja sam namjesto objesila sliku djevojčice iz koje sam se silnim transformacijama uspjela pretvoriti u sebe. I vidim jasno da sve se promijenilo, ali… literatura nam je ostala ista.

Pa recite mi; vremena su se promijenila, ali… povijest se ponavlja?

(“It is what you read when you don’t have to that determines what you will be when you can’t help it.” ― Oscar Wilde)