Balkan: pogled s Balkona
a blast from the past

Piše: Aljoša Pužar
Slikovnost: Alberto Fortis

U svakom boljem jadranskom hotelu, posebno će vam naplatiti pogled na otvoreno more. Tako se, u nekim našim knjigama i u nekim knjigama o ovim našim krajevima, pokušavaju akademski naplatiti analitički pogledi na nemirnu i valovitu zonu koja se, ugrubo, prostire od Crnog mora do Alpa. Oduvijek je to tako, jer je pojam Balkana nerazdruživo i u svom (intelektualnom) postanku i u svom političko-akademskom opstanku više vezan za konstrukt nečijeg «pogleda s Balkona» nego li za živo vrenje u orkestri ili na prosceniju Balkana. Naravno, ne mislim tu na ponekad pojednostavljenu sliku koju plasiraju desna krila lokalnih političkih arena na samom Balkanu unutar kojih se «utjecaj stranih sila» često tumači u terminima koji bi (namjesto u geostrategiji i zdravoj postmarksističkoj analizi ekonomsko-političkih odnosa hegemonije i eksploatacije) svoje mjesto mogli pronaći samo u teoriji kakve sotonističke zavjere. Tim bi floskulama odgovarala vjerojatno tek moralna panika zapadnih ksenofoba o neminovnoj i tragičnoj «balkanizaciji» pod utjecajem istočnih i južnih siromaha koji kucaju na vrata starih «kulturnih» utvrda europskog smisla. Ovo je kratki osvrt koji računa na zdravi prijezir prema gluposti i tim će se političkim problemima tek rubno opterećivati.

* * *

Skupina austrijskih studenata, dobro raspoloženih, a dijelom i prilično zgodnih, predvođena mojim dragim i veselim kolegama, uhvatila me negdje pred Božić 2006. g. u Puli (na jugu hrvatskog dijela Istre), pola sata prije no što sam morao dodijeliti jednu fancy književnu nagradu, postavivši mi pitanje: što je Balkan? Zanimljivo mi je bilo prisjetiti se kasnije što mi je u tih pola sata ex abrupto predavanja prošlo kroz (veoma umornu) glavu i (veoma suha) usta. U pokušaju odgovora, kako mi sjećanje govori, započeo sam s istraživanjem podpitanja: gdje to nešto započinje. Ergo, gdje to započinje Balkan?

Tom se pitanju moglo načelno pristupiti kompleksnim (de)konstruktivističkim zahvatom koji je u andersonovskom duhu postavila Marija Todorova, a nasljedovali u posljednjih desetak godina mnogi, ili utjecanjem Cacciarijevoj «geofilozofiji», ali meni je, dok sam govorio tim veselim austrijskim studentima, bilo prirodno vratiti se u svoje vlastite studentske slavističke klupe, u mom današnjem radu tako slabo vidljive, i prisjetiti se ponajprije opsesivnih strahova hrvatske povijesti književnosti od «neprepoznatosti» te smiješnih dokazivanja vlastite «veličine malenih» – čudnovatog historijsko-komparatističko-metodološkog labirinta frustracije i sreće, u kojem se povremeno našlo i pravih dragulja, sitnih doduše, ali naplativih i isplativih.

Kako bismo te «balkanske» dragulje (i drangulije) pogledali s «europskog» balkona, moramo se vratiti korijenima europskog prosvjetiteljsko-modernističkog racionalističkog projekta i provjeriti kakvu je ulogu taj projekt odigrao u formiranju psihogeografskog pečata Balkana na/u tijelima onih na Balkonu i onih pod Balkonom (paradoksalni Julija i Romeo prizor obogaćen sadomazohističkim decorumom!).

Široki ranomoderni pokret, taj primjer prividnog i etički krajnje upitnog hegelijanskog «stepenastog napretka», utemeljen je, kako znamo, na težnjama i nabujalim ambicijama sve brojnijeg i u razdoblju merkantilizma ekonomski osnažnog građanskog sloja. Već u najranijem svojem razdoblju, u prvoj etapi kapitalističkog ustrojavanja Starog kontinenta (koje se na mnogo mjesta, primjerice u Engleskoj ili dijelovima Nizozemske, zbilo i mnogo ranije no što bi se laički moglo pomisliti, već s renesansom), taj je pokret bio sustavno angažiran u potiskivanju europske narodne kulture, te je o tom potiskivanju intelektualno ovisio, kako su uostalom suvereno dokazali autori poput Britanca Burkea ili Talijana Ginzburga. Modeli rane urbanizacije išli su, dakle, pod ruku s kroćenjem «iracionalnih sila», često i kroz zlostavljanje «ženskog principa» ili kroz potiskivanje preostataka poganskih ekstatičkih kultova, a to sve zajedno u formi progona vještica koji je ponegdje (kao u Zagrebu) trajao sve do kraja XVIII. st. i početka romantičarskog zazivanja etničke homogenizacije praćene artificijelnom revitalizacijom «narodnog», primjerice kroz sablasne gotske forme ruralnog misticizma. Toj su novoj građanskoj kulturi bili, dakako, potrebni mehanizmi samoutemeljenja, autopoietički apparatus koji se hranio iz barem dva smjera.

S jedne strane, na djelu je bilo dobropoznato isključivanje europskog Drugog – oblikovanje orijentalistički koncipiranih nasljednika mitskih čudovišta što su tradicionalno nastanjivala rubove starih zemljovida i uopće spacijalnog imaginarija Zapada: od biblijskog Goga i Magoga do crnih robova. S druge, pak, strane, zbivala se potraga za (re)integracijom svog vlastitog ukroćenog «Drugog», svog skrivenog tijela (trupa, torza, korpusa) pogodnog za nove projekte ustanovljavanja Volka – tijela koje se tražilo bilo u lokalnim zajednicama («genius loci») koje je trebalo smjestiti u novu etnopoietičku logiku mladih nacija, ili pak kroz artificijelno uspostavljene građevine «folklora» što su kombinirale preostatke ranije isključene narodne (ruralne) kulture s filtratima građanskih formi pretvorenih na rubovima elitnih kulturnih formacija u prvi europski «pop». «Popularno» je, ponekad to zaboravljamo, od početka ucijepljeno populusu kao subalternoj (podložničkoj) masi za modeliranje kojoj se prethodno oduzeo glas narodne kulture i prežitaka drevnih odnosa (primjerice: s prirodnim ciklusima).

Pojednostavljeno govoreći, uz isključivanje izvaneuropskih drugosti, kao i onih «narodnih», «iracionalnih», «ženskih», trebalo je istodobno proizvesti zamjenske forme subordinirane istosti – trebalo je proizvesti Volk i hegemonijski ga privoliti na suradnju u simboličkoj distribuciji imena, osjećaja i razlikovanja – u proizvodnji kolektivnih identiteta. Romantičko konstruiranje moralo je, dakle, uz egzotičnog Drugog izloženog dugotrajnom kolonijalnom procesu proizvesti i svog «ruralnog Drugog», spremnijeg na kroćenje i idolatrijski odnos prema novonastalim etnonacionalisitčkim modelima. I takvom ruralnom Drugom, u čijim je raspjevanim ustima mjesto našao i neki Ossianov Bard, kao i neka vještica braće Grimm, trebalo je suprotstaviti egzotizam drugih i udaljenih ruralnih «genija».

Od putovanja Alberta Fortisa u Dalmaciju i njeno zaleđe u ranom XVIII. st. Europa i na Balkanu otkriva svoje nove drugosti, u prostorima slavenskih i slaviziranih zona konstitutivno obilježenih diskontinuitetom i anomaličnošću u odnosu na «normalne» Europske modele – «anomalijama» do kojih je došlo kroz stoljeća ratnih i/ili mirnodopskih dodira s Otomanskim imperijem. Uspostavljen je model «Morlaka» kao balkanskog (ponajviše u Hinterlandu «kultivirane» obale) pandana rusoovskom plemenitom divljaku. Naširoko slavljeni proizvodi balkanskog folklora, od Herdera na dalje, zastupaju glas «divljeg» i «gorštačkog» Balkana u svijesti kako zapadnih hegemona tako i frustriranih kopirantskih elita «na terenu». Taj novostvoreni Balkan ono je, dakle, mjesto koje se kao nešto «ganz andere» dobro uklapa u model nemirne političke međuzone između različitih kolonijalno-interesnih zona, međuzone koju je tek valjalo do kraja formirati na različitim geostrateškim kongresima, oslanjajući se na staru floskulu o «predziđu» Europe (antemurale christianitatis!). Tako se u «stoljeću naroda», a potom i u «kratkom stoljeću» stari sturm und drang naboj (gotovo ničeanski u svojoj vitalističkoj energiji) mogao lako prometnuti u stari dobri drang nach osten, barem u smislu ne baš meke kulturologije, ali i širenja svijesti o «civilizatorskoj ulozi» stare Europe (primjerice u post-otomanskoj Bosni). Različite forme okcidentalizma odgovorile su unutar novoformiranih nacionalnih kultura takvom orijentalističkom modelu, u rasponu od snishodljive zahvalnosti, pa do «barbarogenijskog» pljuvanja. Možda je u hrvatskoj kulturi taj raspon najjasnije uspio postaviti književnik Miroslav Krleža, najizrazitiji Mitteleuropejac među «balkanskim» piscima:

Da smo krvarili na braniku civilizacije zapadnoevropske, u bitkama za inostrane kraljeve ‘do posljednje kapi krvi’, o tome se pisalo iz austrijske perspektive sve do sloma Austrije (1527-1918), a danas, kada se preštampavaju najbanalniji komplimenti stranaca na proputovanju o našim kostimiranim balovima ili o lijepim zagrebačkim gospođicama, mi se hvalisavim citiranjem tih glupih laži spuštamo do onog najnižeg stepena provincijalne zatucane svijesti na kome nam pamet maše repom pred strancima ropski servilno, djetinjasto nesvjesno, dokazujući svojim poniženjem kako smo upravo ono što nećemo da budemo: servilno otjelotvorenje bezvrijednosti. (Miroslav Krleža, 1926)

Balkan kao «drugost europske buržoaske drugosti», kao egzotična Ruralija, postoji i usred Londona i u predgrađu Berlina i u Palermu i u Sarajevu i u Sreberenici. Odgovor na pitanje «gdje počinje Balkan?» (osim ako je potpuno geografski i tiče se reljefa poluotoka i planinskih lanaca) izrazito je konstruktivistički i zapravo jednak odgovoru na pitanje «kada počinje Balkan?». Balkansko «gdje» i balkansko «kada» jedno su te isto, ne zbog fizikalne vrijemeprostorne cjelovitosti, već zbog toga što se upravo kroz sliku opreke «prirodnih» i «nametnutih» ritmova, te komparativnu opsesiju «napretkom» i «zaostajanjem», «kontinuitetom» i «diskontinuitetom» određivalo i određuje balkanske okvire življene kulture i njenih institucionalnijih filtrata.

Mnogi stanovnici Bosne i Srbije referiraju na svoj životni prostor kao na «Tamni Vilajet» (vilajet = područje kojim upravlja turski valija, otomanski guverner). Tu su političku metaforu pod pritiskom orijentalističkih i okcidentalističkih trvenja preuzeli iz vlastita folklora. Stara priča kazuje kako je «nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobila da bi ih kobile iz one pomrčine izvele. Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekako ositno kamenje, a iz mraka nešto poviče: – Ko ovog kamenja ponese – kajat će se, a ko ne ponese – kajat će se. Gdjekoji pomisli: – Kad ću se kajati, zašto da ga nosim? A gdjekoji: – Daj barem jedan da ponesem. Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje. Onda oni koji nijesu ponijeli stanu se kajati što nijesu, a oni što su ponijeli što nijesu više.».

Ova priča dobro odgovara neizrečenim zaključcima ovog kratkog ogleda. Međuzone su iz perspektive «normalnih» zona, uvijek područje glasova iz tame i dvosmislenih obećanja. Ipak, na kraju znatiželjni i hrabri putnici uspiju ponijeti i nešto od onih ranije spomenutih «balkanskih dragulja», jedva spašenih iz tame koju politički i antropološki kreiramo svojim akademskim svjetlima.

Ne znam ima li Balkon s pogledom na Balkan neku svoju posebnu cijenu, ali sâm konstrukt Balkana, poput otvorenog mora u svojoj neuhvatljivosti, cijenu svoje geostrateške konstruiranosti na žalost ne isporučuje igračima s Balkona, niti arhitektima koji su ga gradili, već, mahom – običnim mornarima i hotelskim vrtlarima, žiteljima jedne specifične opipljive i/ili mentalne geografije. Jer i bosanska izbjeglica u Švedskoj i srpski pravoslavni svećenik u Kanadi i bugarski birokrat u Briselu i dalje su Balkanci, u mnogo, za kulturu relevantnih, smislova. Balkanac je i Navaho ili Apach, ukoliko je preživio bjelačko zlostavljanje.

Nije ni čudo da se u kamenitom Hinterlandu mog «Mitteleuropsko-mediteranskog» grada, ludih šezdesetih snimao niz američkih filmova o hrabrim Indijancima, a jednog trećerazrednog gradskog svodnika i alkoholičara, potpunog marginalca u odnosu na moju jadnu akademsku sinekuru, još i danas zbog statiranja u tim filmovima, te duge kose i povijena nosa, zovu «Winnetou». No čiji je on Winnetou? Američki? Balkanski? Onaj iz zatvorske ćelije Karla Maya? On je, mislim, svoj: samo svoj, glokalizirani i marginalizirani lik. U tami njegovih životnih propasti kao da se gubi skolastička rasprava o granicama Tamnog Vilajeta i o tome gdje počinje Balkan. A percepcija početaka i započinjanja ima i ovakvih i onakvih. Kako je pisao slavni ruski avangardist Majakovski u jednoj od svojih režimskih slikovnica: «Svako dijete zna: Zemlja počinje od Kremlja!». Dok se ne dokaže suprotno. Isto tako, dok se ne dokaže suprotno, Zemlja je okrugla, a Balkan ne počinje nigdje, zato jer niti ne završava nigdje. Zemaljska kugla, ispresijecana udarima sirove moći, prepuna je raznih kaotičnih «balkana», na koje redovito i s velikim zanimanjem gledaju mnogi udobni balkoni.