Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Labyrinth Chartres cathedral

Oduvijek me privlačila i upijala u sebe mistika praznih crkava; ona prebogata, gusta tišina u koju potone sve nevažno, a ostane samo ono zbog čega sam došla: mir.

Udahnem ga, i osjećam kako do mene poput valova dopire nerazgovijetan šapat davno izgovorenih molitava, odjeci riječi koji još lebde u pozlatama starih oltara, upleten u nabore odjeće strogih svetaca, i anđela koji snivaju u svom okamenjenom letu. Stoljećima i desetljećima uvijek isti, ljudski vapaj prema visinama; najčešće molba, ponekad optužba, ili naprosto uzdah o težini života kog je teško podnositi.

U praznoj crkvi taj je zov nešto najiskrenije ljudsko, uvijek iz srca koje se obraća Njemu osobno, bez posrednika, a On jednako tako uzvraća tim svojim prekrasnim mirom, utjehom svjetla u vitražu prozora, titrajem u plamenu svijeće, bojama…

Dominikanski samostan u Dubrovniku, Šibenska katedrala, male crkvice po Istri, i na kraju naše zagrebačke; u svakoj sam od njih na drugačiji način bila korak bliže sebi samoj, u svakoj mi je ljepota pokazivala svoje drugo lice, i u svakoj sam osjećala da vrijeme stoji, i ja u njemu, i da je zapravo sve trenutak, i da je sve jedno, da život smrću ne prestaje, a ljubav je ta koja sve povezuje.

Liječila me tišina u kojoj bih ponekad iz slabosti pružala ruke, a ponekad iz punine samo nazorovski uzdahnula „Zdravo! Ti puna radosti!“

Iz meni neznanog razloga u zadnje vrijeme crkvena vrata ostaju zaključana, osim za vrijeme bogoslužja, ili koncerta. Velika je to šteta, jer smo time prikraćeni svi mi koji želimo i trebamo koncentrirani predah i samoću, da osvježimo misli, i povratimo snagu. I tišinu, jer duboko u sebi osjećamo da sve ostalo samo prigušuje Njegov šapat.