Piše: Lucija Nalis

Plašim se ljudi koji se prave da se ništa nije dogodilo. Ljudi koji se nastavljaju smješkati, prijateljski ti pružaju ruku kad se sretnete i prave duhovite opaske. Kao da vam je prošlost kičasta Božićna čestitka bez ijedne mrlje.

Danski redatelj Thomas Vinterberg ovu je vrstu ljudi magistralno prikazao u svom filmu ‘Festen’. Na jubilarnoj rođendanskoj proslavi moćnog Patera Familiasa njegov sin za vrijeme zdravice gostima otkriva višegodišnju incestuoznu praksu svog oca. Nakon prvotna šoka gosti se i dalje nastavljaju pokoravati agendi ceremonijalnog majstora unajmljena da režira višednevno slavlje: iza svakog novog monstruozna otkrića slijedi novo jelo, nova zdravica,plesanje poloneze i pljesak.

I cijele nacije pate od ovog poremećaja. Ratni se zločinci vraćaju u svoja rodna mjesta kao da ništa nije bilo: godišnji odmor potrajao je, eto, malo duže nego što je prvotno bilo predviđeno,ali sada se život nastavlja dalje i čemu maltretirati ljude pitanjima što se sve zapravo za vrijeme tog čudnovata godišnjeg dogodilo? Ponekad se ‘zaborave’ i kompletni genocidi. Doduše, ako povratnik s godišnjeg nema sreće, neko novinarsko ili fotografsko zlopamtilo znade mu zagorčati život objavom dokumenata koje nitko nije tražio, samo tako, lako, iz takozvane ‘ljubavi prema istini’…

U našim sitnim, tužnim privatnim ratovima šansa da je neki CNN-ov snimatelj ili Magnumov fotograf igrom slučaja ovjekovječio pogibiju još jedne iluzije ravna je nuli.

Ljudi koji se prave da se ništa nije dogodilo svjesni su toga. Nasuprot njihovoj pruženoj ruci i širokom osmijehu stoji samo moje sjećanje: fluidno, pogresivo, izbljedivo.

Ljudi koji se prave da se ništa nije dogodilo ignoriraju tuđa sjećanja. Začuđeni su ako se pružena ruka ne prihvati. Misle da sugovornik pretjeruje, kako treba ići dalje, ne lijepiti se na sitnice. Ne primjećuju da su uvijek oni ti koji određuju što je sitnica a što ne, što je trebalo zaboraviti i preko čega bi trebalo prijeći. Prave se da ne znaju da je za ići dalje potrebno oprostiti, a da je za oproštaj prvo potrebno priznati da se nešto uopće dogodilo. Ne vole da ih se suočava sa ”dosadnim” detaljima.

Ponekad,ako ništa drugo ne pomaže, ljude koji se prave da se ništa nije dogodilo treba napasti njihovim vlastitim sredstvima. Jednostavno se praviti da se ništa nije dogodilo. Bas ništa. Čak ni trenutak kada ste ih upoznali.