Piše: Snježana Banović

Kao što znamo, hrvatsko je kazalište rođeno bez prave očevine to jest bez teatarskih predaka u pravom smislu riječi te je kao takvo učinilo veliki iskorak kad se (po Gavelli) rodilo u “umjetno pripremljenom gajilištu” držeći u rukama zastave “borbe protiv tuđinštine”. Pritom je, vrlo ambiciozno, njegov organizacijski model bio određen odnosom prema bečkom Burghtheatru, osnovanom na temelju ideološke inicijative – voljom Josipa II., koji je, naslanjajući se na pruske primjere, htio osnovati njemački Nationaltheater s namjerom da stvori žarište oplemenjene teatarske umjetnosti u smislu prosvjetiteljskih ideja. Za razliku od bečkog kazališnog hrama, hrvatska su javna kazališta, osim u važnim iskoracima dvadesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, preuzela ukočenu fizionomiju posluha i svojevrsnoga autizma u odnosu na prostor i vrijeme oko sebe. Nije tu pomogla ni postmoderna kao globalni umjetnički stil koji je u Europi u posljednja dva i pol desetljeća njegovao auto-refleksivnost, samosvijest, relativizam i ironiju prema aktualnim i prošlim kulturnim praksama. Baš obratno, postmoderna koja je zatresla europske kulturne institucije nikada nije dotakla temeljne ustanove hrvatske kazališne kulture. Postmodernost je možda našla svoje mjesto u hrvatskom društvu, naročito kroz izražajnu fragmentaciju socijalnih klasa i enormni porast konzumerizma, ali njegova kultura zvana postmodernizam ostala je od strane javne i još više nacionalne kulture gotovo potpuno ignorirana.

(Fragment iz nove knjige Snježane Banović. “Kazalište krize”, izlazi na jesen kod ‘Durieuxa” u uredništvu Nenada Popovića)