Piše: Edit Glavurtić

Ona nije od velikih riječi, iako se o njoj dosta govori, a još više piše i sanjari. Istovremeno, tako je osamljena da ju je gotovo nemoguće susresti, pogotovo u ovom vremenu u kom tako razmaženo želimo sve i odmah, i itekako postavljamo uvjete. Možda je zbog romantične predodžbe tražimo na sasvim pogrešnim mjestima a njeno lice zamišljamo sasvim drugačije?

A ona je osamljena i tvrda, o njoj se ne snimaju filmovi niti pišu knjige, i pogled do nje rijetko dopire. Ne zato jer se skriva, nego zato jer nikoga zapravo ne zanima što se događa u malim stanovima predgrađa, iza zatvorenih vrata iza kojih su bolesničke postelje, kolica i noćne posude. Gdje se njeguju onemoćali, duhom odsutni i bolesni, gdje se skromnom mirovinom i nikakvom olakšicom čine čuda za koja baš nitko ne zna, niti su ikome važna.

Ostarjeli supružnici, hendikeprirana djeca, oni s posebnim potrebama, za koje nema mjesta u bolnicama ili domovima, svi ti medijima nevažni, a koje Bezuvjetna Ljubav njeguje, pere, presvlači i hrani, naprežući se preko granice svojih snaga i dalje, koja često u nemoći i muci sočno opsuje tešku sudbinu, bolest, premalo novaca, nezainteresiranost društva, ponekad plače u kupaonici, ali… ostaje.

Pa kad priđe svom bolesniku da mu prinese žlicu juhe, ili noćnu posudu, na licu joj je kao i prije blagost i strpljivost. Bezuvjetna Ljubav ostaje do kraja, kad nema nikakve nade, kad nije uzvraćena, što god se desilo… ona ostaje, i to je njena snaga.

I poprima lik tih tihih ljudi iz sjene, njegovatelja i spasitelja, nosi njihovo ime i prezime, njih za koje nitko ne zna, i ne prepoznaje da su upravo oni duša ovoga hladnog Svijeta, ona tiha sila koja ga drži na okupu i šutljivo spašava.