Piše: Dorta Jagić

U nedjelju sam, pripremajući ručak, duboko zarezala prst dok sam sjeckala luk. Za nekoliko trenutaka razlila se krv i osjetila sam resku bol, a zabrinula sam se hoće li me žariti rana na placu dok ću, nakon ručka, plivati u moru. Da mogu, zamijenila bih se nakratko s nekim sretnim bićem koje ne osjeća bol. Ali ne pod svaku cijenu, budući da četvernonožna bića koja ne mogu osjetiti tjelesnu bol nisu neka lijepa i eterična, a nisu ni sretna. Prliično su ružna i podzemna, a zovu se golokrtičasti štakori ili heterocephalus glaber. Nikada ne osjećaju bol, a ipak, u njihovom bezbolnom svijetu nije sve tako bezbolno i idealno. Neke njihove nevolje čak podsjećaju na strave našega društva, čak i na mobing na radnom mjestu. Matice golokrtičastih štakora nasilne su i jake pa podređene štakore naguravaju njuškom kad nisu zadovoljne njihovih radom u koloniji pod zemljom. Spoj stresa na radnom mjestu i zastrašivanja dovoljan je za potiskivanje spolnih hormona kod mužijaka i ženki radnika, ali ako i nije posrijedi maltretiranje, spolni nagon im potpuno nestaje zbog kemijskog spoja iz urina matice koji djeluje poput broma koji se vojnicima stavljao u čaj da bi im se smanjio seksualni nagon. Bezbolno, a ipak čista anti-utopija…