Piše: Drago Pilsel
Slikovnost: Arthur Boyd Houghton

Egipatska vojska je optužena da je provela krvoproliće, treće od tihog vojnog udara, jer su snajperisti pucali na pripadnike Muslimanskoga bratstva koji vjeruju da je detronizirani predsjednik Mursi u sjedištu predsjedničke garde u Kairu. Najviše vjerske vlasti upozoravaju na opasnost izbijanja građanskog rata ali Bijela kuća je, iako sada oštro protiv krvoprolića, načelno suzdržana rezervirana prema najnovijim događajima u Egiptu jer nnije osudila svrgnuće bivšeg predsjednika Muhameda Mursija koji je pak, kažu neki, u ”narodnoj intervenciji”, kao posljedica ”druga faza revolucije” ili zato što se ponašao kao ”faraon”.

Podsjetimo, novi val nereda u Egiptu uslijedio je nakon što je vojska, poslije masovnih nasilnih prosvjeda, izvršila vojni udar i svrgnula predsjednika Mohameda Mursija. Privremeni predsjednik Egipta je predsjednik Ustavnoga suda Adli Mansur koji je obećao uskoro održati izbore. Od svrgnuća Mursija nemiri u Kairu ne prestaju. Dok egipatski narod, njegog dio koji je sekularno orijentiran, slavi, među njima ima onih kojima i nije do slavlja. Naime, na ovim posljednjim prosvjedima, baš kao i na prosvjedima 2011, ponovilo se ono na što se upozoravalo, ali je ostalo bez odjeka. Za vrijeme prosvjeda na trgu Tahrir silovano je skoro sto žena, objavili su dužnosnici iz Human Rights Watcha.

Većina silovanja dogodila se pred kraj prosvjeda, a većina žrtava morala je zatražiti liječničku pomoć zbog teških ozljeda. Neke su žene bile žrtve grupnog silovanja, dok su ostale završile u bolnici jer su osim što su bile silovane ozlijeđene noževima i sličnim oštrim predmetima. Nakon prosvjeda prije dvije godine kada je srušen diktator Mubarak, brojne udruge i organizacije upozorile su na silovanja koja su se i tada dogodila, ali izostala je reakcija vlasti.

Ako se vratimo u doba rušenja Mubaraka, pamtimo politologe koji su upozoravali na opasnost da se Obamina politika, kao što se dogodilo Carteru 1979., pretvori u platformu s koje će na vlast stići islamisti-fundamentalisti te da je sada potrebno birati ”najmanje zlo”, štoviše, kao što nije učinjeno u Iranu, da je potrebno, kako to pak čini Izrael, optirati na čvrstu suradnju s vojskom. No, pitanje je, jesu li sigurni ti koji tako razmišljaju da se podrškom lagane diktature sigurno izbjegava prijetnja građanskog rata? Slučaj Alžira, gdje je 1991. proskribirano Muslimansko bratstvo nakon nijekanja rezultata izbora i gdje je umoreno preko 250.000 ljudi, upozorava da se povijest može ponoviti.

Pokret bez jasnih lidera među mlađih Egipćana koji su zauzeli trg Tahrir u Kairu u veljači 2011. bio je potaknut dvijema glavnim razlozima: desetljećima poniženja od strane autoritarne vlasti te ogromno nestrpljenje pred opetovanim obećanjima o ”demokratskoj tranziciji” koja bi bila temeljena na neuvjerljivim malim promjenama koje nikako da pogode i ugroze najvažniju kariku vlasti. Ono što smo posljednjih mjesecim pak viđali, sa novim krvoprolićima, jest posljedica velike ljutnje zbog toga što su oružane snage zagospodarile i tim procesom, samom revolucijom, a ne samo bitnim polugama vlasti i ekonomije Egipta. U veljači 2011. je izgledalo da se spremala velika revolucija ali se sada sve više govori o puzajućem vojnom udaru. Naime, sve se glasnije čuje zaključak da su generali ”žrtvovali” Hosnija Mubaraka ali samo da bi sačuvali staru strukturu vlasti, koju je stvorio sam Mubarak, a u kojoj je vojska bila okosnica svega i svačega.

Mubarak je kupovao podršku tako da su, uz opću ocijenu kako su generali u posjedu ako ne polovine ekonomskih resursa, onda sigurno više od trećine bitnih ekonomskih poluga, nekim generalima treće lige davani poslovi, o čemu je svojedobno pisalo na WikiLeaksu, poput organizacije službe za čuvanje dijece, diječijih vrtića, rođendanskih proslava za mališane, itd. Hoće se reći, a u tome su kompanije iz SAD-a imali vrlo lukrativne poslove, generalima je bilo dozvoljeno da se pozabave čim god žele, samo da bude mira, da svaki dobije svoj dio kolača i da se održi taj sustav korupcije od vrha do dna. SAD daju Egiptu godišnje 2.800 milijardi dolara od čega oružanim snagama izravno milijardu i pol. U trideset godina, koliko vojska gazi narod, SAD su uložile 66 miljardi dolara u egipatske oružane snage.

Generali dijele, i to je bitan dio ove priče, nepovjerenje u mogućnost običnih građana da stvore minimalne demokratske uvijete a po gotovo se užasavaju mogućnosti da budu, u tom revolucionarnom procesu, ugroženi njihovi krupni ali i sitni ekonomski interesi. Zato se dogodilo da je Egipatsko vojno vijeće maksimalno oduljilo izbornim procesom, zašto ga je što je moguće više zakompliciralo i zašto je stavljen uvijet da budući ustav ne ima nikakav mehanizam za parlamentarnu kontrolu oružanih snaga kao što je elementarna činjenica da proračun oružanih snaga prođe reviziju ili bilo koju fazu provjere u parlamentu. To svakako nema nikakve veze sa procesom islamizacije zemlje ali ima s geopolitikom i američkim interesima da se održi dogovor s Izraelcima iz Camp Davida i mir na Sinaiju.

Ali ono što možda najviše upada u oko jest želja egipatskih generala da oponašaju stari turski model vosjke kao pretorijanske garde laičkog institucionalnog poretka. Ironično, dakako, jer očito egipatskim generalima još nije sinulo da je taj model u Turskoj napušten, ne bez nervoze, ali napušten svakako, što znači da se Egipćani s epoletama tek spremaju naučiti tursku lekciju.

Volja generala da im ustav dozvoli definirati koje su to moguće prijetnje općoj sigurnosti – pa i one političke naravi – neprihvatljiva je za liberalni dio političara a usmjerena je k Muslimanskoj braći i salafistima tako što im se poručuje da će vojska moći iskoristiti bilo koji razlog da ih optuži kao prijetnja zemlji i općim stvarima. Gospoda na konjima su pretvorila Egipat u mentoriranoj demokraciji, u sistem pod tutorstvom i pod latentnom opasnošću stvarnog vojnog udara. Koji se napokon i dogodio. Egipat je prepolovljen. Brat je krenuo na brata.