Piše: Romano Bolković

U svojedobnom komentaru „Večernjega lista” pod naslovom “Zavjet šutnje – treba nam novi Supek ili Gotovac” predsjednik HSLS-a, Darinko Kosor, napisao je i ovaj, možda ne najmanje dramatičan pasus (u jednom drugom, Kosor će kazati da pojedine politike u današnjoj Hrvatskoj koketiraju s natruhama fašizma!): “Hrvatski narod, hrvatski građani proživljavaju najteže dane od Domovinskog rata naovamo. Svi segmenti društva morali bi biti uključeni u pronalaženje rješenja pa želim otvoriti jednu tabu temu: kome služe hrvatske nacionalne institucije kao što su HAZU, Sveučilište, Matica hrvatska… Gdje je taj glas “najpametnijih glava” našega društva, koliko nam mogu pomoći u pronalaženju rješenja? Zašto šute, što mogu izgubiti? Kada će prestati hrvatska šutnja? Hrvatskoj su danas više nego ikada u zadnjih dvadeset godina potrebni “Novi” Supek ili “novi” Vlado Gotovac.”

Rukavica za mandarine

Darinko Kosor dvadeset je godina i više moj prijatelj, dio smo života proveli i u istoj firmi, na OTV-u, a kako smo danas i u istoj stranci, nikako ne mogu, niti to želim, hiniti da sam u pogledu Kosorovih riječi nepristran. Ali, upravo stoga jer mi je do Darinkovih stavova naročito stalo, odlučio sam ih odmah javno, a ne inter nos prodiskutirati, da i njih ne prekrije ta zaglušujuća, vjekovna hrvatska šutnja: Hrvatska i danas traje u statici panonskog muka, što je posebno zlokobno u zemlji koja naprosto nema kulturu javne diskusije, nego svaka dva-tri desetljeća prohisterizira u deliriju nekog maspoka, nacionalromantizma ili ine iteracije nacionalizma, kad dijalog zastre jednoglasni huk budnica, prigodno nadglasan krikom.

Shvatio sam dakle Darinka Kosora ozbiljno u najvećoj mogućoj mjeri: pozvao je na javnu diskusiju, štoviše bacio je javnosti u lice rukavicu progovorivši, kaže, o tabu temi, i kako sam odlučio o tome i sam nešto kazati, tako mi je na pamet palo da je cijela ta prešućena diskusija – a u Hrvatskoj se zaista šuti toliko da će doktori doskora krajnike operirati rektoskopski – u biti – anakrona! Iako bi se svatko školovan u duhu angloameričke jasnoće odmah nasmijao, kao moj dobri poznanik Polšek i sam negdašnji liberal, ovoj opasci da je diskusija završena prije no što je počela, mislim da je to i dalje najbolja moguća definicija stvarnog stanja stvari: razgovor o temi koju Kosor predlaže, naime, dogotovljen je desetljeće prije, u Budenovom eseju „Prorok u hramu nacionalnog duha”. Boris Buden u tom eseju između ostaloga kaže: “U modernom evropskom društvu i njegovoj kulturi nema mjesta institucijama koje bi htjele zadržati predmoderni status intelektualnog supervizora društvenih i političkih zbivanja. “Mjesto intelektualca u društvu pomaklo se odozgo prema dolje, od čvrstih slojeva i ekskluzivnih klasa prema promjenjivim i inkluzivnim, ali u svakom slučaju principijelno otvorenim grupama; prije svega, međutim, iz središta koje sačinjava mali broje odabranih na vrhu socijalne hijerarhije, prema ekscentričnoj periferiji masovne kulture”. Ovo su riječi kojima je Hauke Brunkhorst ispratio njemačke mandarine na vječni počinak u ropotarnici povijesti.”

Budenov esej – anticipirajmo na tren ono što ćemo kasnije in extenso navesti – kritički promišlja Marasovu i Gotovčevu konceptualizaciju uloge Matice Hrvatske u suvremenom hrvatskom društvu, no ispod tog motiva koji je poslužio kao povod eseju, nazire se ona Budenu kudikamo važnija, tema nepostojanja, ili odsustva javnosti: „Guraju se na sam vrh nacionalne kulture, ne propitujući ni jedan zbiljski problem te kulture: ni mjesto i ulogu intelektualca u modernoj masovnoj kulturi, ni narav institucija koje ovaj stvara. Oni preziru svoju publiku arogancijom onih koji su pokušali intelektualno sazrjeti u društvu koje, bilo u svom socijalističkom bilo u svom nacionalističkom vidu, nije upoznalo atmosferu otvorene društvene i kulturne kritike. Zato nam oni priopćuju odozgo svoje infantilne maštarije i ideološke frazetine, bez obveze racionalnog obrazloženja, bez nužde konzistentnog argumentiranja.”

Intelektualci bez riječi

Ovaj pasus nudi odgovor na Kosorovo pitanje zašto hrvatski intelektualci šute: ne šute oni stoga jer bi, kako Kosor mnije, mogli nešto izgubiti, budući da su hrvatski intelektualci izgubili ionako manje-više sve, od Hrvatske pa do statusa intelektualca, ako su i jedno i drugo ikada i imali, nego oni šute, jer se u Hrvatskoj naprosto nema gdje govoriti: u Hrvatskoj tako nešto kao što je javnost ne postoji i to ne samo stoga jer javnost pretpostavlja racionalnu formu argumentacije, za što je ostrašćeni nacionalni (re)sentiment po definiciji nesposoban, nego stoga jer je na mjestu javnosti, otvorene društvene i kulturne kritike, artikuliranog govora kojim je društvo „posredstvom svojih političkih i intelektualnih predstavnika u stanju obrazložiti svoju političku volju i prezentirati svoj kulturni identitet na onaj način koji omogućuje komunikaciju s civilizacijskim okruženjem, danim povijesnim i ideološkim kontekstom, ukratko sa svijetom.”, umjesto javnosti mi, dakle, nalazimo zabran njene uzurpacije od strane onih koji von oben priopćuju svoje infantilne maštarije i ideološke frazetine, bez obveze racionalnog obrazloženja, bez nužde konzistentnog argumentiranja. No, tko je to? Tko su ti uzurpatori, ti mandarini hrvatske kulture, ili javnosti, koji još uvijek doživljavaju sebe, ne doduše više kao čuvare nacionalnog identiteta i jedine istinske tumače hrvatskog nacionalnog interesa, nego patenta kao posjednike patenta na konačnu riječ i povijesnu istinu?

Odmah ćemo doći do njih – do medija, naime, i Mordora, središnjeg medijskog pogona zemlje – no prvo dovršimo načeti motiv nesporazuma u komunikaciji sa svijetom: taj nesporazum bio je otpočetka nesporazum Hrvatske sa samom sobom. Hrvatski konformizam u sferi društvene refleksije – u sferi ideja koje društvo proizvodi o sebi, tamo gdje bismo trebali nastojati oko razumijevanja naših životnih procesa – permanentno zastire pogled na funkcioniranje društvene stvarnosti. Iako Hrvati o politici diskutiraju gotovo opsesivno-kompulzivnom strašću, ta brbljava afazija samo je koprena koja zastire uvid u bit naših kulturnih, političkih i socijalnih procesa. Zašto je tome tako i je li to slučajno?

Hrvatsku bi se moglo abolirati opaskom da je riječ o općem postkomunističkom iskustvu: tranzicija iz komunizma u postkomunizam nije se odvijala kao prijelaz iz društva tajne u društvo transparentnosti i javnosti, nego je put od totalitarizma do demokracije karakterizan pomakom od društva tajne do društva kao tajne. „Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna”, kazat će Buden u tekstu „O društvenom karakteru tajne”. Hrvatska prešućuje, ne samo istinu o sebi samoj, nego svoju fundamentalnu laž i to je upravo funkcija hrvatske šutnje: iako svi sub rosa o toj laži govorimo, ona mora ostati tajnom, jer je konstitutivni element nacionalnog projekta obnove hrvatske državnosti. Razotkriti je, značilo bi ugroziti taj projekt. Odatle i potreba za tim klandestinitetom: tajna je imanentna tim dubinskim procesima naše stvarnosti i povijesti. Uostalom, zar avangarda nacionalnog pokreta nije imala lozinku: Zna se, šibolet koji je prešućivao i implicirao Hrvatima samorazumljiv politički program, čija je izvedba pretpostavljala tajnovitost. No, ta klandestinost nije posljedica odsustva javnosti ni javne diskusije koja bi tajnu rasvijetlila: budući da je riječ o fundamentu jednog političkog projekta, ta se tajna ne da objaviti bez promiene samog tipa društvenosti, bez demontaže tog političkog projekta. Stoga je taj klandestitnitet „efekt nemogućnosti tvorbe društvenoga iskustva” koje bi omogućilo tu vrst političke promjene: mi ne šutimo o nečemu što je tajno, a može se objaviti, o nečemu što još nije javno, ali to može postati: tajna o kojoj šutimo pretpostavlja da je njeno objavljivanje, dakle ukidanje, istovjetno s uspostavom novog poretka. Očito, u Hrvatskoj se možda ipak ako ne s pravom, ali onda s razumijevanjem dosljedno šuti: progovoriti o koječemu što pripada tom „pologu vjere”, ovdje znači više – manje riskirati život. Jer, govor o hrvatskim tajnama najizravnije znači demontažu svih hrvatskih mitova, ili ideologema.

Potreba za javnošću

Javnost je, najjednostavnije kazano, od prosvjetiteljstva naovamo legitimacijski temelj političkog djelovanja. Za oca prosvjetiteljstva, Kanta, svrha je političkog djelovanja pravičnost. Uvjet ostvarenja pravičnosti jest javnost: pravičnost je zamisliva samo kao nešto što je „javno objavljivo”, jer bi svaka maksima za koju želimo da se ostvari bila nužno osporena, ako bismo je zatajili pred drugim ljudima na čije se pravo odnosi. Feudalizam javno nije suprotstavljao privatnom, kao u građanskom društvu, nego tajnom; građansko društvo delegitimira tajnu, istovremeno suprotstavljajući javno privatnome: res publica javna je stvar, za razliku od naše stvari, cosa nostre, da anticipiramo taj fatalni pomak od republike do mafiokratske države kakvu imamo. No, javna stvar nije mišljena u smislu javnoga prostora: javnost nije samo jedna od sfera modernoga društva, nego je središnji način njegove organizacije i konstitucije. Odatle i ta tijesna veza između objavljivanja tajne i nužne promjene oblika društvenosti. Uputiti zahtjev za javnošću, zapravo danas u Hrvatskoj znači glasno zatražiti, ne samo novu podjelu karata, nego i pravila igre pa i novi špil. I doista, upravo ovih dana, kao odgovor na ovaj zahtjev vremena, priprema se projekt koji bi trebao razbiti hrvatski medijski duopol, u biti monolog hrvatskoga tiska. Napokon, jer, manje no Darinko Kosor, ulogu suvremenog intelektualca razumio je Ninoslav Pavić, najmoćnija osoba hrvatskih medija, a možda i zemlje, stvarajući pretorijansku “intelekutalnu” gardu koja bi, kao nekoć sarajevska redakcija sportskoga programa, trebala iznositi najveći mogući broj vrijednosnih sudova o maksimumu tema, štoviše, uzurpirajući pravorijek o onome što jest da jest, a što nije da nije. Interesantan je historijat toga kružoka, kao i njegova svrha.

Pavić, vječno u potrazi za pismenim Murtićem, kojega konačno nalazi u Miljenku Jergoviću, isprva tiska djelo te efemeride u zbirci klasika svjetske književnosti, pridajući mu nezaslužen, umjetno stvoren status Barda, kakav je Pavić navikao da se u hrvatskoj tradiciji javlja uvijek i neminovno u paru s Vladarom: kao Krleža Titu, Aralica Tuđmanu, tako je i Jergović bio Paviću onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan communio s onostranim, otkuda crpi nadahnuće i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila tumači volju višnjih sfera; naravno, riječ je o anakronoj i dozlaboga nekulturnoj koncepciji položaja književnika u Kozmosu, u izravnom nesporazumu sa stanjem u duhu: „Zajedno s građanskim revolucijama europska se kultura oslobađa feudalnog mecenatstva. Izdavaštvo na osnovi kapitala pretvara dvorskog umjetnika u monadu koja do priznanja svoje estetske vrijednosti dolazi na tržištu umjetnina.

Ovaj proces raspada prolazi kroz samu individuu umjetnika. U svom društvenom vidu on biva kao građanin naspram države izjednačen sa svim ostalim građanima. Kada je u pitanju politika, onda u načelu glas i najvećeg pjesnika ne vrijedi ništa više od glasa bilo kojeg analfabete. Ovo poniženje kompenzira umjetnik zadobijanjem najveće moguće slobode umjetničkog stvaranja – na poklon, s pravom isključivog uživanja, dobija on beskonačno polje autonomne umjetničke prakse. Na vanjskim granicama tog polja prestaje svako pravo bilo koje društvene vrijednosti. Moderni europski umjetnik nema više nikakvih obveza, ni spram istine, ni spram dobra, ni spram društvene pravde ni spram javnoga morala. On smije izdati sve, pa čak i samoga đavla ako je prethodno sklopio ugovor s njim. Naravno, samo kao umjetnik, samo u jednome dijelu svoga bića. U onom drugom, on je građanin među jednakim građanima i poput svih njih podložan državnim zakonima i normama društvenog života. Na ovom planu on ne može imati nikakva posebna prava koja bi proizlazila iz ovdje sporedne činjenice njegova umjetničkog identiteta koji se ostvaruje na onom drugom planu. Što to znači u našim hrvatskim prilikama? Jednostavno ovo: iz činjenice da je netko hrvatski književnik ne proizlazi automatski to da je on društveni reprezentant neke autentične hrvatske nacionalne ideje, nekog nacionalnog interesa. A upravo to nije jasno današnjim matičarima.”

Pavić kao Bog

Matičarima, baš kao i matici samog Matrixa, današnjem vladaru hrvatskih medija, medijatoru javne diskusije, kreatoru samohvalećih krugova što se šire, i u kojima da je klasik Jergoviću status priznaje Demijurg osobno, on, Pavić, da je pisac Dežuloviću priznaje Jergović, da je esejist Tomiću priznaje Dežulović, i tako u krug preko Pavičića, sve unatrag do Pavića, kojem svi zajedno priznaju da je s onu stranu dobra i zla, vječan, svjestan, blažen, otac i bog njihov, roditelj i hranitelj. Rečenice koje slijede u Budena se odnose na matičare, ali, jednako se ovdje tiču i Uruk-haia tuzemno-podzemnog Mordora, s jednom razlikom: razlika je u naciji i nacionalizmu, ali, to je pitanje nijansi: ovi mandarini kulture još uvijek doživljavaju sebe kao čuvare nacionalnog identiteta, jedine istinske tumače nacionalnog interesa (vidi: sve EPH-ove prozno-publicističke i ine nagrade, koje su mnoge nagrađene – kao u slučaju Vlade Bulića za roman godine – znale dovesti do neugodne obveze da promijene zanimanje i okušaju se u ulozi pisca), koji ne samo da ne znaju ništa o društvenoj ulozi i mjestu intelektualca u modernom društvu, nego su u temeljnom nesporazumu i sa samom biti demokratskog društva. Višestranačje, naime i postoji samo zato što nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. A općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome društvu. Ideja da postoji jedna institucija koja takav interes zna uvijek i u svim okolnostima, bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u društvu, nalazi svoj konkretni povijesni pandan samo na jednom mjestu – proročištu u Delfima. U antičkom svijetu Delfi su bili središte duhovne elite i svojim su proročanstvima predstavljali korektiv dezintegrativnim procesima koji su pratili atičku demokraciju.

U ezoterijskom svijetu EPH, uloga medija, kad je već nije moglo podnijeti krhko vizionarsko tijelo Davora Butkovića, pripala je agrikolarnom redikulu Miljenku Jergoviću, koji i bez poticaja, po nagnuću naravi, vidi sve jasno, u tehnikoloru i unaprijed, što Saruman snuje, misli i želi. Previdi kao što je onaj dvostruki u slučaju Sanader – i Butkovićev lažni i Jergovićev neobjavljeni intervju – samo su unaprijed uračunati bug u ideološkoj fantazmi epehazije: posljedica su rada mangupa u vlastitim redovima, ujedno i dokaz njihova postojanja, kao i svrha čitavog poduhvata: samo kad bi takve odstranili i svijet po Paviću bio bi beskonfliktan kao naslovna stranica Kule stražara. U tom Matrixu pisarski Pavićev zdrug smatra da hrvatskoj javnosti može, smije i treba objavljivati što jest, a što nije, u riječ: upute i obznane, valjda u svom novinarskom privilegiju opunomoćen jurodivim statusom Pisca!

Eto, zato su svi do reda nakon domovine izdali i knjigu, kako bi domovini mogli prodavati svoje knjige pod bubrege, kao u divnoj crtici besmrtnog Kure Bajraktara naslovljenoj – „Disident”: „Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac – tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje – Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.”

Zagreb nikada nije postao velik

Dobra unuka Mije Mirkovića, Nada, pročitavši ova moja razmišljanja nadodala je: „Mislim da je stvar još složenija u našem dragom malom Matrixu, ona ima još jedan sloj koji ovdje nisi dotakao: obznane što jest, a što nije, što se dade misliti, a što se ne smije i sve je to namijenjeno kao prvo prvome među nama, Premijeru, jer je njemu, ma tko on sada bio, u njegovu predmodernom umu potrebno misliti da se iz toga izvora svijet tumači i predstavlja, da je to suštinska artikulacija naše stvarnosti koju onda treba održati i podržati (kreditima, ustupcima i svim ostalim). To je ta nadgradnja o kojoj se toliko govori.”

Hrvatska ima tu nesreću da je njen glavni grad Zagreb pa su građani Hrvatske trajno izloženi pogubnom utjecaju agramerskog mentaliteta: Zagreb, naime nikada postao velikim gradom, pa se u tom po sitno uređenom prostoru razvila tipična vrst idiotizma svojstvena sredinama koje u strahu od stranoga pribjegavaju inbreedingu: nitko se u Zagrebu ne bi štel nikom zamerit te se ovaj svjetonazor i u Hrvatskoj poput pošasti proširio, ne samo kao način preživljavanja, već je konformističko licemjerje zadobilo status društvenopoželjne vrline. Oportunizam je u nas ipak starijeg porijekla: agramerski klajnbirgeraj blijedi pred starodrevnom mudrošću Republike: Sa svakijem lijepo, ni s nikijem iskreno, poduka je koju s majčinim mlijekom usisa svaki čestiti Dubrovčanin i nju će, uz načelo akomodavanja, kao maksimu svoje diplomatske volje prakticirati cijeli život, naprosto da bi se ponekad dobro, a ponekad samo (pre)živjelo.

Netko bi dobronamjeran mogao kazati da ni drugi narodi nisu ništa bolji; evo, veliki njemački narod pjesnika i mislilaca još ponavlja Kantovu opasku da je „sve što je rekao i mislio, no nije rekao sve što je mislio”. No, životni se oprez razborito iskrenoga Kanta nikako ne da usporediti s palanačkom filozofijom hrvatskih malograđana: ovdje se govori samo ono što se želi čuti, a the rest is silence. Čuvena hrvatska šutnja. S nikijem iskreno, jer, ne bi se šteli nikom zamerit. Kako za svaku našu glupost mi redovito imamo pametno objašnjenje, na graničnim bi prijelazima Hrvatske trebalo staviti Wittgensteinovu tezu: Ono o čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti. Iako, opet, bilo bi dobro poslušati i Kosora pa mirno, gotovo svečano kazati: Ako netko ima nešto protiv, neka kaže sada, ili neka zauvijek šuti.