Piše: Kruno Čudina
Slikovnost: Frederico Felini, Satyricon (1969)

Napisao sam tih dana, mogao je biti točno 06.06.2012., a i bio je kada sam završio elegiju za Grčku i Hrvatsku. Još su se neke nekad države, a danas tek imperijalističke kolonije u punom smislu riječi, mogle naći u toj elegiji, ali zapravo se i nalaze. Ovo je, dakle, elegija za Grčku i Hrvatsku, jednako kao i za sva područja koja su nekada predstavljala koliko-toliko neovisne i suverene prostore nazivane državama. Evo i izvorne elegije:

Slušamo ovih dana kako nas tehnokrati/birokrati iz EU uspoređuju s Grčkom, govore kako nam je ekonomija na sličnoj razini kao ona u Grčkoj, te nam tako, jasno je, a i prilično su izravni u tome, predviđaju scenarij sličan onome koji je zadesio Grčku. Mora da se radi o tome da smo i jedni i drugi Balkanci; makar geografski, ako će već proeuropljane zasmetati svaki spomen Hrvatske u kontekstu Balkana, protiv svakog zdravog razuma. Što će reći, možemo se onda smjestiti u našim glavama negdje drugdje, no jedino bitno je da nam se piše najcrnje. Odnosno, ne piše nam se više ništa, barem ako je tako kako je to europska elita glatko i jasno zaključila, jer Grčka nije u opasnosti, Grčka nema zadnju priliku, Grčka je odavno uništena. Što onda znači da je i Hrvatska uništena, odavno, pripremljena još tek na konačnu pljačku koja će uslijediti (jer toliko je Hrvatske već opljačkano, rasprodano i oteto da prosječan čovjek nije toga niti svjestan, a teško bi mogao i biti obzirom na sve podle načine na koje se otimačina provodi), a koju će provesti europska elita skrivena iza odavno iznevjerene (pronevjerene bi možda bio točniji termin) ideje eurozone; o iznevjerenoj ideji Unije ne moramo niti govoriti, jer to i nije bila nego namještaljka kojom će se na kraju doći do toga da najmoćnije države Europe (Velika Britanija, Francuska i Njemačka) opljačkaju sve ostale. A te spomenute su bile i ostale svojevrsna produžena ruka SAD-a, jedini istinski saveznici najveće postojeće imperijalističke sile na svijetu, s kojom zajedno nastavljaju provoditi kolonijalizam, na posve klasičan način, jer takozvana EU nije nikakva unija svih joj pripadajućih članica, nego unija neravnopravnih, u kojoj dominaciju na svim poljima i nad svim ostalim državama provode tri spomenute države. Da budemo potpuno precizni, radi se, naravno, o elitama tih kolonizatorskih državama, koje ne brinu previše niti za ostatak naroda kojima pripadaju, što isuviše očito podsjeća na situaciju u SAD-u da bi se moglo zanemariti. I ne samo da se ne može zanemariti, nego je posve jasno i sigurno kako je moćni trio elitnih skupina preuzeo, ili preslikao američki model uništenja i radne, a sada je već neupitno i srednje klase, sve u cilju potpunog osiguranja opstanka sistema financijske segregacije. Sve će završiti u rukama elite, dok će ostatak naroda, njegov otpor bilo koje vrste, biti ugušen. Jednako kao i svaka mogućnost da nađe izlaz iz vlastite propasti. Dovoljna je ta jedna riječ da sažme nezaposlenost, siromaštvo, obespravljenost i sve ostalo u što je narod uveden. Svi pokušaji će biti ugušeni, na koji je već način potrebno. Kako se stvari razvijaju, odnosno kako se narod sve više buni, kako sa svakim pravom izlazi na ulice i ne viče više, ne moli ili zahtijeva, nego sve više pali i razbija i baca molotovljeve koktele, jasno je na koji će način moćna elita gušiti njihov očaj – silom. To se već događa. I događati će se sve više.

Da razjasnimo neke stvari. Prvo: Saveznici (u kolonijalističkoj pljački), tako ćemo ih od sada nazivati, imali su plan od početka. Drugo: unatoč svim predrasudama prema Grcima, svim pričama o njihovoj lijenosti i konformizmu, te kako su si sami krivi što im je država potpuno propala u samo četiri godine, a to valjda zbog balkanskog (mnogi će radije reći da se radi o mediteranskom mentalitetu) neradničkog stila života, tog tako ne-europskog mentaliteta, nisu grčki državljani krivi za propast Grčke kakvu su znali, a koja je, da to naglasimo još jednom i sa izvjesnošću, zaista već propala. Jer onda su i Hrvati, naše radnice i radnici, naša djeca bez budućnosti i ikakve mogućnosti za zaposlenjem, kao i naši učitelji, profesori, znanstvenici, ma svi osim te uistinu sitne političke, bankarske ili kriminalne elite, onda su i svi oni krivi što je Hrvatska već propala. Što će reći, ovo je neka drugačija Hrvatska, neka druga Hrvatska, pa makar i utvrdili, što je još gore, kako je tek i jedva nastala, ovo danas već je nečija Hrvatska, nekih drugih elita, iz stranih država, najmanje je ovo Hrvatska naroda hrvatskoga. Unatoč nesposobnoj, tj. plaćenićkoj grčkoj vladi koja je uništila svoj narod. Što je i istina, onaj bankar Lucas Papademos, bivši potpredsjednik Europske središnje banke, sada već bivši grčki premijer činio je isto što čini bankar Monti, što čine svi ti bankari, odobravajući stotine milijardi eura lažne pomoći od strane EU i pristajući na sve veće mjere štednje. U prilog tome, jer oni niti nisu izabrani, nego ‘dovedeni’ na vlast, grčki narod nije odgovoran za propast; eventualno grčke elite kojima su dirigirali Saveznici (rekli smo da ćemo tako nazivati te pljačkaše), samim time što su poslužile kao oruđe tim istim Saveznicima, oruđe putem kojeg će se pljačka sustavno provoditi. A pošto nas briselci (to su pak ovi zaduženi da u cijelom procesu procjenjuju i prijete propašću neravnopravnim članicama) već stavljaju negdje u samu blizinu grčkog scenarija, postaje jasnije nego ikad da izlaza nema. U mreži smo. I iako naši političari uporno inzistiraju na tome kako Hrvatska samo stagnira, što je notorna glupost pošto je Hrvatska, ponavljam još jednom, već dobrim dijelom propala, te još jedino treba dovršiti pljačku, a što će biti dalje valjda ne znaju ni sami Saveznici, a niti ih zanima, glavno da su dobro iscrpili sve iz još jedne države, koja, doduše, još nije niti članica te Unije, niti bi ikad trebala biti, ali sada je više ionako svejedno, jer to i nije Hrvatska, ne kakvu smo znali, ili mogli znati, niti je hrvatska ta Hrvatska, unatoč proglašavanju stanja stagnacije od naših političara, nalazimo se u stanju cjelokupnog propadanja. Tvornica za tvornicom, gradilišta, brodogradilišta, seoske kuće, prazne zgrade, voda koju će piti Amerikanci, nezaposlenost, ma sve, neugodno je nabrajati, sramotno je, nemoguće je izbrojiti.

Elite, političke, zavarale su i nas. Je li im to jasno? Nama je jasno. I ne možemo ništa. Izašli smo kao narod na onaj cirkus od referenduma, u malenom broju, većinom malodušni i oni koji su izašli, vidjeh poneke koji su bili oduševljeni, no brzo se ruše obećanja saveznička. Ostaje samo jedna činjenica, koja, da nije tragična i pogubna po nas, bila bi presmiješna: Mi smo faktički već u toj EU. S nogom i pol. Tako da se pljačka može izvršiti do kraja, legalno, reći će pametni. Imali ste izbor, to će nam poručiti onog dana kada nam uzmu sve; govorim već o svačijoj osobnoj, pa i intimnoj razini, jer utvrdili smo propast dosadašnje Hrvatske. Kao i dosadašnje Grčke. I tako se sada sve ekstremno budi iz hibernacije, po cijeloj Europi, no to nimalo ne čudi, tako bude kada sve propadne. U Grčkoj Zlatna zora sviće, u Hrvatskoj valjda čovjek ne smije više zabunom obući dvije različite čarape, jer ako to netko primjeti, tu njegovu različitost, pa makar bila i na njemu samom, a ne spram nekog drugog, ali koji možda ipak nosi iste čarape, lako bi mogao dobiti kamen u glavu. Atmosfera je prava kasno kafanska, ne zna se tko pije, a tko plaća. Autentičnost kafane vraća se na velika vrata.

U tom tonu, sjetio sam se jedne kulturne večeri (ne treba precizirati, lagati da je bila npr. književna i time izazivati nedoumice u ikoga) kojoj sam prisustvovao, mislim da je to bilo negdje 2008. godine. Zabrinut raspadanjem kapitalizma, koje se posvuda slutilo, u toj mjeri da sam se ježio od same pomisli nečeg sličnog na trenutke, te u stravičnom strahu od kraha slobodnog tržišta koje bi slijedilo to raspadanje, zbog čega bi možebitno propala moja narudžba hiper-mobitela iz Londona, potpuno sam, i svjesno i namjerno, pa i iz prkosa, zanemario kulturu koju je ta večer trebala manifestirati, promovirati, u toj mjeri da sam se povukao u dno tog kafića, da ne čujem slučajno niti jednu kulturnu riječ. Sjeo sam za šank. Tamo je sjedio još jedan čovjek. Jedini tamo u pozadini, počeli smo razgovarati. Dosta dobro je znao moj jezik, no odmah je bilo jasno da je stranac. Pitao sam ga odakle je. Rekao je iz Grčke. Rekao je da se zove Vasilis. Kao Vasilis Cicanis, rekao sam. Potvrdio je i pitao me otkud znam za Vasilisa Cicanisa. Rekao sam da volim njegovu glazbu, pogotovo pjesmu Sinefjasmeni kiriaki (Oblačna nedjelja), ono kada ju izvodi s onom pjevačicom, rebetisom Marikom Ninu. Nadodao sam da ne znam grčki, ali da razumijem riječi te pjesme, da ju znam čak i otpjevati, i da je to sve što mogu reći na grčkom. Nije više ništa rekao, samo smo počeli, baš nekulturno:

Sinefjasmeni kiriaki (Oblačna nedjeljo),

nalik si mome srcu
na kojem su povazdan oblaci, oblaci,
Kriste i Bogorodice.
Ti si poput onog dana kad sam izgubio svaku radost.
Oblačna nedjeljo, nedjeljo,
činiš da mi srce krvari.
Kad te vidim kišnu, ni trena nemam mira.
Crnim mi činiš život, život,
i teško uzdišem.

Pjevali smo dosta tiho. Vidio sam suzu u Vasilisovom oku. Možda je znao nešto što ja nisam. Već tada. Možda je njegov imenjak, kada je napisao ”Oblačnu nedjelju” znao više od svih koji su zabranjivali rebetsku muziku (vidi Rebetika), još tamo četrdesetih godina prošlog stoljeća. Manje je bitno. Čini mi se da bi opet trebalo zapjevati ”Oblačnu nedjelju”, više nego ikad, glasnije nego onda, glasnije nego ikad. Jer svaki dan kao da postaje ta ista ”Oblačna nedjelja”, tada reakcija na teška vremena. Sada već elegija za sve neravnopravne i opljačkane, za Grčku, za Hrvatsku, kakve su bile ili su makar mogle biti. Trebale biti.