Piše: Edit Glavurtić

Oprostite mi, profesore Peiću, što sam Vas u vrijeme kad sam slušala Vaša predavanja iz povijesti umjetnosti smatrala smiješnim čovječuljkom.

Na mene ste ostavljali takav dojam, u onim svojim uskim odijelima i vječitom šeširu, uvijek distancirani i pomalo ukočeni, s jednom malom narančastom Lipa Mill bilježnicom u unutarnjem džepu sakoa, u koju ste povremeno nešto zapisivali. Imala sam osjećaj kao da nas studente ne primjećujete, jer predavali ste ne ustajući od katedre, ne gledajući ni u koga, oslovljavajući nas s „kolega“, i odlazeći odmah nakon predavanja.

I tek nakon što sam diplomirala, otkrilo mi se da ste zapravo bili umjetnik renesansnog talenta, a ona nezgrapna ukočenost prikrivala je hedonistu par excellence, i povučenog, pristojnog čovjeka. Da ste bili samo malo otvoreniji, a ja samo malo hrabrija, možda bih Vam rekla da sam godinu dana ranije Vašu knjigu „Francuski umjetnici 19 stoljeća“ prepisala od korica do korica. Nije se mogla nigdje nabaviti, a očarala me.

I tako sam pisala, pisala i pisala, dulje od mjesec dana.

Kratko vrijeme nakon toga nađoh u istoj biblioteci i knjigu „Hrvatski umjetnici“, zbir eseja. Umorna od prepisivanja, učinila nešto što nikad ranije nisam, pođoh da prijavim da sam knjigu izgubila, i da ću nadoknaditi štetu. Platila sam vrijednost knjige, i kaznu, onom crvenom novčanicom na kojoj je bio konjanik, i nitko nije bio sretniji od mene.

Tako sam eto napravila presedan čak s dvije Vaše knjige.

Nakon diplome otkrila sam „Skitnje“, i što da kažem, ni danas se od te knjige ne odvajam. Više su od putopisa te barokne rečenice kojima progovara erudita i pustolov, esteta i strasnik koji riječima slika mural od crkava i ljetnih bašti, suhog lišća i divljači, rijeka, zemlje i vremena. Kad sam vidjela neke Vaše aktove, bilo mi je potpuno jasno da to podrhtavanje linije raskošnih ženskih stražnjica i bedara nikako ne može osjetiti ruka apotekara, za kakvog sam Vas nekad smatrala. Dobra prosudba nije osobina mladosti, a meni je zbog površnog gledanja sasvim promakla širina i strast vašeg pravog, istinskog lika.

Oprostite mi zbog te mladenačke nepromišljenosti, i dozvolite da kažem da ste ostali jedini profesor koji me istinski dotakao, i na koga često pomislim i danas.

Kad mi je devedeset i neke mama pismom javila kako je na televizijskom dnevniku pročitana vijest da ste otišli u svoju posljednju skitnju, osjetila sam i tugu i gubitak. Pojačan nečim gorkim, a neodređenim, kad sam doznala kako su Vas viđali da po zagrebačkim antikvarijatima prodajete svoje knjige, jer prilike su bile sklonije lopovima nego intelektualcima i umjetnicima, osobito onim pristojnim i nenametljivim, kakvi ste bili Vi.

Jedna mi je kolegica ispričala priču o Vašem odlasku, za koju ne znam je li u svakom detalju točna, ali je prenosim je onako kako sam je čula.

Bili ste sa studentima na izletu, kad ste se onako nezgrapni spotakli i pali preko nekog praga, i završili u bolnici. Neprestano ste kažu, dozivali svoju ženu i pitali kad će doći da vas napokon obiđe. U tih nekoliko dana kako ste bili u bolnici, nju je pokosio infarkt, ali nitko se nije usudio reći Vam to, dok se malo ne oporavite. Pa kad ste napokon doznali, iz bolnice niste ni izlazili, otišli ste za njom u svijet u kom intelektualci nisu poniženi rasprodajom knjiga iz vlastitih biblioteka.

Ljudi se na zemlji tako lako mimoiđu, ali slike i riječi koja za njima ostane uvijek su prilika za susret. Razmišljam o tome ovih dana dok listam po tko zna koji put Skitnje, koje počinju upravo slikom zrelog ljeta, kakvo je i ovo sad. Pa malo slikam, malo čitam, malo se smijuckam jer Vas vidim kako landrate po oblacima… kako bi drugačije moglo biti?

Povremeno zastanete da bolje promotrite fazana u letu, pozlatu kakvog osobito lijepog oltara, da kušate gulaš od vepra, ili fiš, jer Vaš raj ne mogu zamisliti bez okusa i godišnjih doba! Kao što ni Vas ne mogu zamisliti bez one male Lipa Mill bilježnice, u koju sigurno i dalje brižno bilježite osobito lijepe trenutke.