Piše: Marijan Grakalić

Pisac umire jedino u svom vlastitom zrcalu dok njegove riječi ostaju u knjigama koje ih prenose dalje i čuvaju od grobnoga mraka. Osuđen na to da ne voli izmišljati Mirko Kovač pisao je otpočetka o svojim vlastitim gubilištima, utrobama i rešetkama, o onim tamama Balkana koje kao crna krv struje dušama ljudi zarobljenih između planina i mora, bačenim i označenim samoživom vitalnošću koju možda i nisu razumjeli ali je nisu niti prodavali. Upravo u romanu ”Grad u zrcalu” ispisuje posvetu toj prirodi zbog koje je i sam već sa 16 godina pobjegao od kuće, prvo u Vojvodinu a potom u Beograd, opisujući lik svoga oca kao boema i duhovitog pijanca koji je svojim stilom i dosjetkama bitno obilježio slike djetinjstva gotovo magijskom čari kakvu posjeduju samonikle i izvorne prilike tog podneblja. Na slikoviti lik oca koji pred smrt kupuje laneno odijelooo i slamnati šešir te odlazi Dubrovnikkk zato jer taj grad morao još jednom, posljednji puta vidjeti, nadovezuje se uzor učiteljice iz trebinjske škole kojoj čaršija prijeti kako će je ošišati jer djecu truje poezijom Antuna Branka Šimića, ali također i priče koje je slušao od svoje prababe iz Konavala o vilama i demonima. Dakako, nije se one doslovno izrazile u opusu Mirka Kovača. Već u svom prvom romanu ”Gubilište” kojeg je napisao sa 24 godine dolazi zbog crne slike svijeta na udar jednoumne književne kritike, a zbirka priča ”Rane Luke Mešetarevića” (1971) zbog takvih je metafora koje su ocijenjene društveno opasnima povučena iz prodaje a autoru je oduzeta već dodijeljena književna nagrada ”Milovan Glišić”.

Erotsko pero, nadrealne slike i bol koja uvijek, prije ili poslije, sustigne čovjeka i njegovu sudbinu prisutne su i u filmovima ”Okupacija u 26 slika” te ”Pad Italije” za koje je napisao scenarije, ali isto tako i u drugim djelima kao što je roman ”Ruganje s dušom” ili zbirka priča ”Ruže za Nives Koen”. Početkom devedesetih kao kritičar uzrastajućeg miloševićevog fašističkog režima i slobodan pisac Mirko Kovač preselio se sa suprugom u Rovinj gdje je živio sve do smrti. Tu piše svoj sjajni roman ”Grad u zrcalu” za kojeg dobiva više literarnih priznanja. Isto tako važan je i njegov najprevođeniji roman ”Životopis Malvine Trifković” koji je izvanredna priča o lezbijskoj ljubavi u doba srpsko-hrvatskog sukoba. Samo u Francuskoj ovaj je roman imao tri izdanja, a izveden je i kao predstava u Théâtre Ephéméride de Val de Reuilu u Parizu, dok ga je u Beogradu na scenu postavio Atelje 212.

Roman treba objaviti onda, smatrao je Mriko Kovač pozivajući se pri tome na svog prijatelja i također danas pokojnog književnika Danila Kiša, kada mu se više ništa ne može oduzeti, kada nema potrebe da se prekriži još rečenica. Ovog Pisca koji je slovio kao prvo pero crnog vala jugoslavenske književnosti nisu nikada previše svojatali u Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori pa je zato, ne bez ironične zabrinutosti. Predrag Matvejević to svojedobno ocijenio kao ”oskrvljenje mita”. I sada kada su nam nakon Mirka ostale njegove knjige, sa njima je ostalo i svjedočanstvo o neponovljivoj književnosti koja je da bi bila izvorna i istinita uvijek odstupala od ideoloških i nacionalnih ograda i cenzura.