Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Giovanni Boldini

Ovo je jedna obično neobična priča.

Na prvi bi se pogled reklo da nema što za ispričati, no s druge strane, male se priče nekad pokažu ljepše i toplije od velikih. Ne znam je li to zato jer daju osjećaj da i sami možemo biti njihov dio, ili zato jer kroz njih gospodin Život osobno šapuće o malim čudima, i šalje najljepše poruke iz najbližeg susjedstva. U svakom slučaju… bile jednom dvije stare gospođe, koje su zajedno provele cijeli jedan život, povezane na osobit način. Gospođa Barbara, u svojoj osamdeset i sedmoj godini, i njena vjerna prijateljica i suputnica gospođa Mačka… kažem gospođa, jer kad jedno mačje stvorenje napuni osamnaest godina, zaslužuje moj respekt.

Živjele su njih dvije zajedno, dijelile i praznike i svakodnevicu, u vremenima kad ih je još služila snaga i zdravlje gospođa Barbara je u vrtu i kuhinji svojim žarom i maštom stvarala čuda, a Mačka se uvijek motala negdje u blizini. Kao prave prijateljice često su razgovarale, i premda je svaka govorila svojim jezikom, odlično su se razumjele.

Blisko povezane onom finom niti koja spaja ljude i njihove ljubimce, pa u godinama zajedničkog života ovi postanu puno više od životinja: prijatelji, i dobro, vjerno društvo u dugim satima kad snaga i zdravlje lagano nestaju.

Onda su se obje razboljele; u relativno kratkom vremenskom razdoblju moždani udar pretrpjela je najprije gospođa Barbara, a nekoliko mjeseci nakon toga i Mačka, pa se sad zajedno i oporavljaju; obje na potpuno jednak način krive glavu, jednako zanose u hodu… Recite mi, tko bi to razumio? Tko to može objasniti?

Uspjeli smo proniknuti u toliko toga, prošetati Mjesecom, istražiti dna najdubljih oceana, ali povezanost čovjeka i životinje koja je takva da se eto preslikava i u identičnoj bolesti, ostaje zagonetka. A možda to „kako“ nije ni važno; naklonost, bliskost, prijateljstvo preširoki su da ih se zgužva riječima.

Što čovjeku ostaje pri kraju puta, u dubokoj starosti, u bolesti? Ostaje život. Monotonija svakodnevice, napor, nevjerojatna volja gospođe Barbare koja i dalje neumorno vježba. Ostaju i trenuci odmora kad dvije prijateljice jedna pored druge slatko zadrijemaju. Tiktakanje sata, zraka sunca u prozoru, onaj nevjerojatan zvuk koji stvara zadovoljna Mačka kad prede tako glasno da se pitate kako je uopće moguće? Ah, da, tu je još i Mala Sreća osobno, koja je baš u ovoj tihoj sobi zastala da predahne, pa sletjela na rub kreveta, tiho, da ne poremeti popodnevni mir i ne probudi dvije usnule gospođe, jer poznato je da je starački san osjetljiviji od paučine.