No, dok drugi apostoli jednostavno nisu uspjeli shvatiti svoga učitelja, Juda je imao drskosti pretpostaviti se da je on shvatio svrhu Krista potpunije nego Krist.
(Thomas de Quincey)

Piše: Romano Bolković
Slikovnost: Gustave Doré

Dva primjera klasične starine

2. svibnja 2008. godine umro je najomiljeniji hrvatski filozof, Marjan Cipra. Na svome blogu, Vaseljeni, napisao sam In memoriam, između ostaloga spomenuvši i legendarno prvo Ciprino predavanje po povratku na fakultet: ”…pun amfiteatar, Cipra u crnoj perlerini, sluša se valcer, a on obrazlaže trotakt, Marsilia Ficina, pitagorejce i kako iz onoga hen nastaje pola, korijen iz dva, neodređena dvojina – mnoštvo! Hippasus iz Metapontuma otkrio je da je taj broj iracionalan, ali, Hippasus iz Metapontuma otkrio je i ine tajne pitagorejaca: bratstvo mu je za životo podiglo nadgrobni spomenik! Jedan je trokut dozivao drugi: hipotenuza koja je neodređena dvojina ubrzo je presijecala katete čineći hipotenuzu inverznog trokuta i odjednom je pred nama stajao Solomonov pečat! Tu je negdje u dvoranu ušao korpsukularni Marsilio Ficino…“.

Te veceri Cipra je spomeno i Hipasov kraj, literariziravši ili eufemiziravši ga: kazao je da je Hipasu Bratstvo podiglo nadgrobni spomenik za života; nije rekao da su ga utopili u moru. Zbog izdaje.

Užasne, i užasavajuce izdaje. Evo o cemu je rijec:

Grci su poznavali jedan od temeljnih matematičkih pojmova: sumjerljivost dužina. Danas bi osnovnoškolski učitelj matematike kazao da su dvije zadane dužine duljina a i b sumjerljive ako postoji broj r veći od nule tako da su a i b cjelobrojni višekratnici od r. Hrvatski kazano, sumjerljivost dužina znači da je omjer njihovih duljina racionalan broj. Ali, isti ti stari Grci znali su i za postojanje nesumjerljivih dužina. Tu u povijest ulazi spomenuti Pitagorin učenik Hipas: oko 430. godine prije Krista, Hipas je shvatio da osnovica i dijagonala kvadrata nisu sumjerljive dužine, jer je omjer njihovih duljina korijen iz dva, a taj je broj – iracionalan. Naravno da su pitagorejci na sam spomen mogućnosti postojanja iracionalnih brojeva posve poludjeli, ali su se ubrzo stavili u pamet i otkriće počeli čuvati kao najstrožu tajnu. Naravno, cijela ta matematička afera u oblačnom Metapontumu ima i svoju metafizičku pozadinu: taj banalni pravokutni, jednakokračni trokut sa stranicama 1 i hipotenuzom koja je korijen iz dva, zapravo je prikaz Pada: emanacije Jednoga u Mnoštvo. Očito, stvar postaje ozbijna: Hipas je svjetini odao Tajnu nastanka svijeta. Obrazloženje – da ne odbijam čitatelja kojega je neka nenadana radost odbila od metafizike – možemo sažeti na sljedeći način: Pitagorejci uče da je u temelju svega Monada, broj Jedan. Monada nije broj već princip, počelo i načelo izvan naše sublunarne sfere. U nju, Jedan emanira umanjujući se: Dva nije dvostruko više od Jedan, već dvostruko manje! Monada se unizila, kao sto se četiri stoljeća kasnije Riječ ponizila do karnalnosti i Božanstvo do muke Križa. Očito, riječ je o Padu, o Iskonskom grijehu, o diobi Jednoga na Dobro i Zlo. Jedno se ponizilo do Neodređene Dvojine, do Mnoštva, zapadajući u kal grijeha.

Obrazlažući ovo učenje izvan pitagorejskog ezoteričkog kruga, Hipas je počinio neoprostiv grijeh veleizdaje: osporio je ne samo sam temelj Pitagorina nauka, razglasivši postojanje iracionalnih brojeva, nego je unio u Svijet nemir, navevši na pomisao na njegovu nepopravljivu nerazumnost.

Bratstvo koje će iščeznuti u pokolju, udavilo ga je u moru. Ili mu je, kako je Cipra rekao, za života podiglo nadgrobni spomenik. Svejedno – kaznilo ga je kao izdajnika.

Stoga ne čudi da se za Hipasa iz Metapontuma gotovo ni ne zna: izdajice ne vole ni oni koji od njih imaju koristi. Čovječanstvo tu nikako nije iznimka; ta, ljudski je rod ionako prirodna aberacija.

Drugi primjer, naravno, rimski je, štoviše rimski koliko to samo može biti: tiče se okultna imena Rima, i onoga koji ga je razglasio, dakle izdao, najkulturnijeg među onima koji nose togu, kako ga je oslovio Ciceron – Kvinta Valerija Sorana.

82. godine prije Krista, u godini svoje smrti, taj je rimski pjesnik i gramatičar bio tribunus plebis, narodni tribun. O Soranovoj smrti i izdaji piše Servije; spominje ga i Plinije Stariji kao i Plutarh; navodno da je Soran tajno ime Rima odao u svome djelu Epoptides, pod nerazjašnjenim okolnostima i, najvjerojatnije, iz političkih motiva. Varo govori o tome da je razapet na križ, što je malo vjerojatno, jer je nesretni Valerije ipak bio tribun. Opet, pitanje je je li kao tribun uopće mogao znati tajno ime Rima. Jedni govore da je to ime bilo Amor; drugi, ne manje neuvjerljivi, da je to ime Angerone, tajanstvene božice zaštitnice Rima i čuvarice njegova tajnog imena, čija se statua, s prstom na ustima, nalazila u hramu Volupie, božice užitka. Znati nečije tajno ime, značilo je starima imati moć nad imenovanim, osobom ili gradom, svejedno.

Rimljani bi se zakleli na slučaj Kartage, u prilog ovom vjerovanju. Zapravo, vjerovanje je starodrevno, a studenti kunsthistorije tu lekciju nauče učeći o Egiptu: evokacija imena je magijski čin: zaziv imena izaziva odaziv imenovanog, koji se podčinjava onome koji baca čini. Strah Rimljana od izdaje tajnog imena grada bio je razumljiv: sam se Valerije Soran iz Ostie čudio kako Rim i dalje stoji na svojih sedam brežuljaka, unatoč njegovoj glasnoj izdaji.

Nesretni Varelije Soran imao je više sreće s posthumnom slavom: za razliku od Hipasa, Valerija Sorana pamtimo, makar kao izdajnika. Dokaz je tome i priča ‚Tri tumačenja Jude’. Čujmo je ukratko:

U obranu Jude

Thomas de Quincey piše da dok drugi apostoli jednostavno nisu uspjeli shvatiti svoga učitelja, Juda je imao drskosti pretpostaviti da je on shvatio svrhu Krista potpunije nego Krist. U spomenutoj prici J. L. Borges ovaj motiv varira do briljantne hule: „Bog je dokraja postao čovjek, ali čovjek do gnusobe, čovjek do prokletstva i bezdana. Da nas spasi, mogao je odabrati bilo koju od sudbina što pletu kolebljivu mrežu povijesti; mogao je biti Aleksandar ili Pitagora ili Rurik ili Isus. Odabrao je najgoru sudbinu: bio je Juda.“

Zamršena i dosadna teologija kojoj je jedina svrha pojmu sina dodati obilježja zla i nesreće? Moguće, ali i besmrtna apologija izdaje koju nije moguće prepričati svojim riječima, a da je ne okrnjimo; poslušajmo je u izvorniku: „Nakon stanovitog Nijemca, de Quincey je iznio teoriju da je Juda izdao Isusa kako bi ga primorao da objavi svoju božansku narav i pokrene široki ustanak protiv rimskog jarma. Runeberg predlaue metafizičko obrazloženje. On najprije umješno naglašava izlišnost Judina čina. Napominje (kao Robertson) da za prepoznavanje učitelja, koji je svakodnevno propovijedao u sinagogi i činio čudesa pred tisućama ljudi, nije potrebna izdaja jednog apostola. Pa ipak, tako se dogodilo. Pretpostavka da je posrijedi pogreška u Svetom pismu ne dolazi u obzir; pogotovo ne dolazi u obzir mogućnost da se u najznačajniji događaj svjetske povijesti uplete slučajnost. Ergo, Judina izdaja nije bila slučajna; ona je bila predodređen čin koji zauzima tajanstveno mjesto u ustrojstvu otkupljenja. Runeberg dalje razvija misao: kad je postala tijelom, prešla je iz posvudašnjosti u prostor, iz vječnosti u povijest, iz bezgraničnog blaženstva u mijenu i smrt; da bi se uzvratilo toj žrtvi, trebalo je da jedan čovjek, u ime svih ljudi, podnese istovrsnu žrtvu. Taj je čovjek bio Juda Iškariotski.

Juda je jedini medu apostolima naslutio skrovitu božansku narav i užasnu nakanu Isusovu. Riječ se ponizila dotle da je postala smrtna; Juda, sljedbenik Riječi, mogao se srozati na potkazivača (najgori prijestup što ga dopušta gnusoba) i stanara neugasivoga ognja. Niži poredak zrcalo je višeg poretka; oblici na zemlji odgovaraju oblicima na nebu; mrlje na koži zemljovid su nepromjenljivih zvijezda; Juda, na stanovit način, odražava Isusa. Stoga onih trideset srebrnjaka i poljubac kao i dobrovoljna smrt tu su da se lakše stekne vječno prokletstvo. Tako je Nils Runeberg razjasnio Judinu zagonetku.“

Dante će Judu staviti u deveti krug Pakla; da podsjetimo, tu su izdajice koji su zaleđeni u ledu: izdajice rodbine, izdajice političkih kolega, izdajice gostiju, izdajice dobročinitelja. Cijela ova izdajnička ekipa, lišena oprosnica, boravi u ledu rijeke Kokit, rijeke jadikovanja. Naime, nakon pobune zlih anđela protiv Boga, Lucifer je padom na Zemlju u Jerusalemu otvorio pukutinu u obliku lijevka. Lučonosa je na dnu Pakla, gdje mašući krilima izaziva zamrzavanje rijeke Kokit. Pola mu je tijela u zaleđenom jezeru. Lucifer ima tri glave i u svakoj žvače po jednog od najvećih svjetskih grešnika: Judu koji je izdao Isusa, Kasija i Bruta koji su izdali Julija Cezara.

Borges za Judu ima više razumijevanja: Valerije Soran umro je jer je razglasio tajno ime Rima. Kakvu je bezgraničnu kaznu on sam zaslužio, zato što je otkrio i razglasio užasno ime Božje?

Ako literatura ima ma i najposrednije veze s Istinom, kazne se ne bi trebao bojati samo Runeberg. Borges nije vjerovao u Raj i Pakao, iako je o potonjem napisao briljantne stranice. Pretpostavimo, ipak, na tren da je njegova opaska o Runebergu utemeljena: a što ako je Jorge razglasio užasno ime Božje?

Lučonoša

Jednom smo već na ovom mjestu tumačili gdje se to u Bibliji smješta Pad i otpadništvo Lucifera: tohu va bohu, tama koja se stere nad bezdanom, to je mjesto. Poslije stvaranja, onoga generatio, i prije obnove, onoga regeneratio, događa se degeneratio stvorenoga. No što se zbiva s tim Lučonošom, koji je iz gordosti poželio biti na mjestu Boga? Kakvu to sudbinu ima Pra-izdajnik, onaj koji je iz taštine odbio Ljubav božju, izdavši njegovu milost?

Jednom davno učili su me da u hebrejskom dočetak –el označava i plodnost, kreaciju: imaju ga svi arhanđeli: Rafael, Mihael, itd… Iako su po definiciji čiste inteligencije, spomenuti su i kreativni: regbi, stvaraoci su, doduše ne kao Stvoritelj, ali, nalik njemu.
Satanel, padom, gubitkom ovog –el, nije više u pozciji stvarati: stoga može biti teolog, ali ne i umjetnik! Satan je i dalje inteligentan, ali neplodan, jalov, i to je njegov osobni pakao. No Lucifer cuva nesto zajednicko svim izdajnicima: neku perverznu volju da vjecno želi zlo, a čini dobro. Ili je ta volja u samom činu pervertirana, pa se neki dobar naum promeće u zločin?

Jer, vidite, na zgradi Oca Domovine nalazi se bas jedan takav anđeo lučonoša. Zar nije indikativno da je baš ta zgrada u proteklom desetljeću bila Dom za koji su bili spremni dečki u crnim košuljama?

Hocu reci, čudno je to s Anđelom Prosvjete, Lučonošom i Iluminatorom: u cinična vremenana poput današnjih, kad Ideologija zna svoju laž i kad se usprkos tome ponašamo kao da ne znamo što činimo, u vremena prosvijećene ideologije, da cinizam nazovem njegovim imenom, anđeo zaštitnik postaje upravo Lucifer: donosioc svjetla, koje baca novo svjetlo na stvari, zaštitnik je svih otpadnika i izdajnika, onih koji su do jučer snivali zlo, a sada bi uznastojali oko općeg dobra. Sasvim primjeren Anđeo za zla vremena.

Vremena u kojima Cosa Nostra, naša stvar, postaje res publica, javnom stvari, što u državi za koju se kaže da svaka druga ima svoju mafiju, dok u ovoj mafija ima svoju državu, nikoga više nimalo ne čudi.

Danasnji izdajnici, pokajnici i drugi, tugaljiva su peta kolona u ovom kolopletu budalaština koji se upravo u Hrvatskoj odvija: Tito nije hapsio Savku ni Miku, Tuđman nije uhitio svoje političke protivnike, no u današnjoj Hrvatskoj, pod izlikom obračuna s korupcijom, upravo se odvija nevjerojatan politički obračun konkurentskih elita.

Zanimljivo će biti vidjeti tko će doskora biti Izdajnik i onih koji se danas nalaze na inkvizicijskoj strani. Jer, kad smo kod luči, ničija nije dogorjela do jutra. Ne shvaćam kako se ta povijesna istina u nas nikako ne shvaća.

Valjda se stoga hrvatska povijest i pretvara u tragikomediju, pri čemu više nije farsa ono što se jednom zbilo kao tragedija, nego je tragično to čisto su već sami dogadjaji farsicni – u tome i jest sva tragičnost naše pozicije: mi smo žrtve farse.

Onaj koji bi to pokušao obrazložiti, u Hrvatskoj bi bio prozvan izdajnikom.Jer, to sto smo mi trotli, to je ipak samo cosa nostra – čisto naša, horvacka stvar.