Piše: Krešo Galović

Godine 1932. u Zagrebu je objavljen roman Miroslava Krleže „Povratak Filipa Latinovicza“. Povodom izlaska romana malo poznati književnik Ladislav Žimbrek objavio je 25. 9. u ”Novostima” zanimljivu kritičku recenziju u kojoj zaključuje: „Jednom riječi, djelo je trebalo biti retuširano, moralo bi biti pregledano i bolje sazreti, jer ovako je to promašena knjiga, koja usprkos toga, što imade odličnih stranica, vanrednih opisa, i karaktera, kao i stvarnih konstatacija, tipično našeg života iz prošlosti i sadanjeg društva, neće notirati na našem književnom trgu.“ U međuvremenu ova je „promašena knjiga“, postala „reprezentativnim djelom Krležine umjetnosti i pravim interpretacijskim izazovom za mnoge kritičare i teoretičare iz zemlje i svijeta“ (K. Nemec, Krležijana, str.223/4, LZMK 1999.). Međutim, tragikomika Žimbrekove recenzije nije u lošoj procjeni sudbine romana, već u tome što je tijekom čitavog života bio duboko fasciniran Krležom. O njemu je afirmativno pisao od 1919., pa čak i u vrijeme kada su mu svi tijekom tzv. „sukoba na ljevici“ okrenuli leđa. U neku ruku postao je Krležin suputnik u sjeni, našavši se u poziciji, kako piše Krešimir Nemec, koju je cijeli život neuspješno pokušavao pretvoriti u nešto više.