Piše: Romano Bolković

Pokušat ću sažeti preobilnu enciklopedijsku građu o hedonizmu, tek da bismo imali prvu informaciju o tome što on sve podrazumijeva. Klasifikacije imaju dvije osobine: arbitrarnost i potpunost; jedna takva razlikuje folklorni, stereotipni hedonizam, od onog filozofskog: taj svakodnevni hedonizam stav je osobe koja traži ugodu i užitak neopterećena bilo budućom dobroti, bilo ishodom prepuštanja čarima naslade, bilo tuđim dobrom: jednostavno, sex, drugs, and rock ‘n’ roll, umri mlad i imaj lijep leš.

Za razliku od takvog hedonizma, prvi korak k filozofski shvaćenom hedonizmu jest promišljanje vrijednosti koje zagovara: za hedonizam jedino ugoda ima intrizičnu vrijednost, a nešto je intrizički vrijedno ako je vrijedno po sebi: užitak se smatra takvom vrijednošću jer ga i bez kakve druge koristi još uvijek vrijedi iskusiti. Hedonizam kao teorija o dobrobiti daljnji je korak, jer govori čemu taj užitak; ta pozicija smatra da jedino užitak po sebi čini ljudske živote dobrima, dok ih bol kao takav čini gorima; ova mi je pozicija bliska naprosto zbog mogućnosti da čovjeka zamijenimo životinjom, kako to čini Peter Singer, pitajući se zašto ljudi mogu vidjeti intrinzičnu bezvrijednost ljudske patnje, istovremeno ne prihvaćajući da je jednako loše da takvu bol iskušavaju životinje? Ne treba biti vegan da bi se shvatila duboka humanost ovakvog hedonizma. Sreća je, naravno, najviša vrijednost svekolike hedonističke aksiologije, što Tarkovsky vjerojatno ne bi razumio, ili prihvatio, postavljajući pitanje: A tko kaže da je čovjeku dano biti sretan?

Motivacijski ili psihologijski hedonizam smatra da je želja za postizanjem ugode i izbjegavanjem boli vodi naše ukupno ponašanje. Riječ je ujedno o svjesnim i nesvjesnim željama, pri čemu se potonje naglašavaju. Epikur, William James, Sigmund Freud, Jeremy Bentham, John Stuart Mill, pa čak i Charles Darwin, svi su oni na svoj način zagovornici motivacijskog hedonizma.

Normativni hedonizam nalaže traženje i maksimiranje sreće. Dva su tipa normativnog hedonizma: hedonistički egoizam i hedonistički utilitarizam; za oba je sreća definirana kao užitak umanjen za bol jedini kriterij moralne ispravnosti djelovanja. Ovaj prvi hedonizam vjerojatno je samorazumljiv: propovijeda činjenje svega što je u našem osobnom interesu; mi trebamo činiti što god nas čini sretnijim, i upravo ta činjenica, da je sve dopušteno samo ako nam pribavlja više zadovoljstva, ovaj hedonizam čini naročito nepopularnim. Hedonistički utilitarizam pak je teorija u skladu s kojom je ispravna ona djelatnost koja rezultira s najvećom mogućom količinom sreće za sve zainteresirane; upravo stoga jer je sreća svih, ili većine, involvirana, hedonistički je utilitarizam – rekli bi: zbog stanovitog paradoksalnog egalitarizma sreće – na ne tako niskoj cijeni, mada, ne toliko koliko ne-hedonističke verzije utilitarizma.

Porijeklo je hedonizma starodrevno. Poznaje ga Sumer: u starobabilonskoj verziji Gilgameša Siduri daje savjete koji su redom hedonistički: Nasiti se, neka ti dani budu puni veselja, pleši i sviraj danonoćno… Ni stari Egipat nikako nije bio lišen pohvale užitku: himne nastale prije dvanaeste dinastije, koje pozivaju da se dopusti čežnjama da cvatu, pozivajući na zadovoljenje svih potreba prije no što stignu dani žalovanja. Šest stoljeća prije Krista, u Indiji se javlja Cārvāka, prvi poznati filozofijski hedonizam: karakteristično, kao i Epikur, i Cārvāka zagovara materijalizam; prikazuje hinduističke svete spise kao lažne, svećenike kao lašce, tipično hedonistički tvrdi da nema života poslije smrti; zapadnije, nešto kasnije, strah od smrti bit će tumačen kao besmislen, jer, dok smo mi, nema nje, kada nastupi smrt, tada nema više nas. Jasno, užitak je tada smisao življenja, i ovaj moment, Carpe Diem, kao kod Aristipa, prvog grčkog teoretičara hedonizma, Sokratov učenika i utemeljitelja kirenske filozofske škole, odredit će bitan aspekt hedonizma: apologiju sadašnjice: čovjeku pripada samo ono što je sadašnje te stoga treba uživati od danas do sutra, jer je nada u neko buduće dobro uvijek povezana s nemirom uzrokovanim neizvjesnošću sudbine. Demokrit se doduše, zbog zagovaranja vedrine, ponegdje spominje kao protohedonist, ali, tek kirenska škola, štoviše na dojmljiv način, postulira užitak ne samo kao odsutnost boli, nego kao pozitivnu ugodnu senzaciju. Teodor Ateist, ne treba ga nikako zaboraviti, postao je poznat kao zagovaratelj ateizma.

U ovom času slika se već polako sklapa: materijalizam, ateizam, užitak u ovostranosti, nijekanje postojanja onostranosti, skepsa, poricanje mogućnosti poznavanja iskustva drugih, senzualizam, sve je to imanentno hedonizmu.

Neobičan je slučaj Aristotel: on će na jednom mjestu Nikomahove etike izrijekom kazati: „Proučavanje užitka i bola pripada filozofu državništva, jer on je graditelj one svrhe s obzirom na koju svaku pojedinu stvar nazivamo zlom ili dobrom uopće“ (1152 b 1—4: κακόν το d’ävaSbv απλώς Αίγομεν), ističući da se tek iz praktično-filozofskog horizonta etike i politike raspoznaje što je dobro i zlo kao takvo. Također, na drugom mjestu: „Čini se da i Eudokso bijaše u pravu zagovarajući prvenstvo užitaka. Mnio je naime da to što se užitak – iako je nešto dobro – ne hvali, pokazuje kako je bolji od onih stvari što su hvaljene. A takvi su i Bog i Dobro, jer se prema njima odnose sve ostale stvari.“ Zanimljivo: proučavanje užitka i bola pripada – politici, državništvu, smatra Aristotel, odvajajući s jedne strane pojam blaženstva kao najvišeg dobra i samosvrhe od nekih naizgled bliskih pojmova kao što je užitak ili naslada (1095 b 16: ηδονή), jednako se tako distancirajući i od Platonove ideje dobra po sebi i za sebe negdje s onu stranu ovozemaljskog života. Platon – spomenimo se njegova Fileba, dijaloga koji prividno raspravlja o nasladi – u biti iznosi po cijelu stvar presudnu perspektivu: a part od definicije ugode, a čista je naslada unošenjem mjere oslobođena i barem do nekog stupnja izbavljena od pomiješanosti s boli, a time i od bezuvjetnog poriva – spram beskonačnog, ono požudno biva tim unošenjem mjere dovedeno do smirenja u privremeno ispunjenom stanju lijepog, Platon u Filebu postulira načelnu ograničenost, insuficijentnost naslade: ona ne može biti ni životno ni spoznajno načelo, iz naslade se gnoseološki nigdje ne dolazi. Ovaj stav, koliko god zvučao jednostavnim, osnovno je motrište antičkog poimanja hedonizma: naravno da je i Platon – ta prema jednoj od tri verzije umro je na gozbi – prisustvovao raznim simpozijima, i jasno da ni on ni Antika nemaju ništa protiv ugode iako naslada ne može biti princip (najmanje ne u konstruktivističkom smislu ugode kakav mi moderni poznajemo).

Konačno, okončajmo posjetu materi Heladi onim općepoznatijim: stanje nepomućenog mira i slobode od straha, ataraxia, kao i odustvo tjelesne boli, aponia, Epikurov su program: ta dva stanja konstituiraju sreću, koja i nije sasvim hedonistička: iako se epikurejstvo smatra otmjenijim, rafiniranijim, duhovnijim hedonizmom, njegovo propagiranje jednostavnoga života čini ga različitim od stereotipnog hedonizma. I ovdje naslada nije trivijalno shvaćen provod: riječ je o de facto religijskom kontekstualiziranju ugode. Kasni helenizam odiše epikurejstvom, u opreci stoicizmu: Antiohija i Aleksandrija njegova su središta, a Lukrecije najpoznatiji rimski proponent.

S padom Rimskoga carstva slijedi povijesna elipsa; morat ćemo čekati 17. stoljeće da atomist Pierre Gassendi adaptira doktrinu po kanonskom kršćanskom protokolu. Između njega i Michela Onfraya, suvremenog hedonista koji hedonizam definira kao introspektivni stav spram života zasnovan na ugađanju sebi i drugima, bez da se naškodi sebi ili bilo kome drugome, a koji je, nakon što je preživio srčani udar u dvadesetosmoj godini, na savjet da ode na dijetu odgovorio da će on „radije umrijeti jedući putar nego ekonomizirati egzistenciju margarinom“, šaroliko je poglavlje hedonizma: primjerice, dva hedonististička utilitarista, Jeremy Bentham i njegov protégé John Stuart Mill, odzvanjaju u današnjem utilitarizmu švedskog filozofa Torbjörna Tännsjöa, baš kao što u reakciji na loše deontološki shvaćenog Kanta i objektivizam Ayn Rand nastaje suvremeni „kršćanski hedonizam“ baptističkog pastora Johna Pipera, koji kršćanski život vidi u skladu s načelom „Bog je u najvećoj mjeri proslavljen u nama kad smo mi najzadovoljniji u Njemu.“ Naravno, riječ je o nesporazumu: ovakvi su teoretigumeni zanemarive egzote koje s hedonizmom imaju koliko i autoriteti na koje se pozivaju – recimo, i Blaise Pascal, taj boležljivi genije prepadnut beskrajem, i sam je prokazan kao hedonist, jer jednom je negdje zapisao da svi ljudi beziznimno traže sreću, pa je taj njegov motivacijski hedonizam osovljen na jednu jedinu rečenicu: „To (sreća) je motiv svake djelatnosti svakog čovjeka, čak i onih koji su se objesili.“ Ta vrst učitavanja hedonizma jednaka je pokušaju da se hedonistom nazove bioetičara i moralista s KBF-a u Zagrebu, dr.Tončija Marulića, kad kaže: „Pošao bih od nečega najosnovnijeg i najdubljeg što zapravo pokreće svakoga čovjeka, a to je težnja za srećom. Što to može čovjeka usrećiti, a da bude dostojno čovjeka? Kad kažemo »usrećiti«, onda to znači ispuniti, istinski zadovoljiti; pokazati mu istodobno u čemu se sastoji i njegov cilj i njegov poziv; rasvijetliti mu smisao postojanja ne zatvarajući oči pred zlom u nama i oko nas, pred patnjom i pred samom smrću; odgovoriti mu na pitanje njegova istinskog dostojanstva i njegove istinske vrijednosti. Vidimo da je suvremena kultura uzela sebi u zadaću čovjeka usrećivati.“

Ma naravno, ono što nas pokreće težnja je za srećom, uglavnom. Ali, da bi se shvatio hedonizam u izvornom smislu, dapače hedonizam kao filozofski sustav i stav stubokom različit od ovog našeg pojma hedonizma, valja ćuti Marulića do kraja: „No ono što ona prikazuje kao sreću, nije sreća nego zabava. Iz dana u dan mijenjaju se oblici zabave, koji stvaraju privid sreće. No ništa ovozemaljskog ne može zasititi čovjeka, uistinu ga usrećiti. Kad bi posjedovao sva blaga ovoga svijeta, ne bi bio potpuno sretan.“

Ovo je presudno mjesto: hedonizam nije puka osjetilna naslada, kako bi to htio današnji konzumeristički, čak i konstruktivistički hedonizam (koji, sasvim sofistički, konstruira ideološki poželjne predodžbe sreće), već se izvorni, predmoderni smisao hedonizma može pronaći upravo tamo gdje ga nitko ni ne traži: recimo, u kršćanskom srednjovjekovlju! Sveti Augustin napisao je cijelo djelo, De beata vita, u kojemu je čistoća duha, izvršavanje božje volje jednakovrijedno vođenju dobrog života. Jasno, u tom djelu koje odaje utjecaje i Cicerona i Plotina, Bog je najviša sreća, ali fon, misaoni život antičkog svijeta, na kojem se Augustinova misao razvija, nije manje prisutan: Benedikt XVI., koji je Augustina držao svojevrsnim životnim saputnikom, o njemu je rekao: „Prestiž, karijera, posjedovanje stvari i osobâ, neobuzdana želja da se ugrabi sreća i na neki način stavi u džep, jer bolje je uvijek ju imati sa sobom, usađenu u srce. To je bio niz vrijednosti mladoga Augustina. Niz u kojemu su na prvom mjestu dodirljiva dobra za koja se taj inteligentni mladić pun života uhvatio kako bi vidio otkrivaju li, osim površnih zadovoljstava, i nešto što bi dalo veće zadovoljstvo. Često se radije živi samo prolazni trenutak, zavaravajući se da on donosi trajnu sreću; radije se živi – jer se čini lakše – površno, bez razmišljanja; štoviše, strahuje se od traženja Istine, ili od toga da nas Istina pronađe, uhvati i promijeni naš život, kao što se dogodilo sa svetim Augustinom. Augustin se, međutim, ne zaustavlja na tomu, nego se uspinje i teži prema sve većoj visini, prema nebu. Budući se svetac – tumači papa Benedikt XVI. – ne zna zadovoljiti tračcima svjetlosti na koje tu i tamo nailazi. I ne obeshrabruje se zbog počinjenih pogrešaka koje uočava, ili zbog prikupljenih neuspjeha, sve dok ne primijeti – ističe Papa – da je ona Istina, onaj Bog kojega je tražio svim snagama, bio uvijek kraj njega.

I stoga, kad se kaže da Srednji vijek prezire nasladu, ne govori se istinu: tijelo nije grob, soma nije sema, to nije Pavlova, nego orfička teologija, i Boschovo ismijavanje ljudske predstave Raja u Vrtu zemaljskih naslada, ili Rabelaisovo izrugivanje poroku, nije osuda tjelesnosti i ugode, nego njene zlouporabe: superbia, avaritia, luxuria, invidia, gula, ira, acedia, sedam su smrtnih grijeha, ali grijeha pretjeranosti: kršćanstvo ne brani jesti i piti, nego neumjerenost u jelu i piću, u potpunosti nasljedujući mudrost Helade: osjećaj za mjeru. Uživanje nikako nije zabranjeno, ali se ne smije zlorabiti: kao dobar gospodar, treba čuvati tijelo kao hram duše, i, što je važnije Božji hram.

Mi, današnji, zauvijek smo izgubili ovaj pojam hedonizma. Današnji, sekularni pojam, kako ga tumači Hedonistička Internacionala, međunarodni pokret koji, kako veli njihov manifest, postoji od periferije Sao Paola do predgrađa Pariza i underground scene Berlina, očajnički je pokušaj da se nadiđe „isprazna materijalistička zabava“ djetinje iskreno priznajući: „doesn’t know how these goals can be reached, but knows that something must happen so all people can enjoy freedom and happiness.“ Bože, kako dirljivo blesavo!