STARI GRADOVI, ŽUTO LIŠĆE

Stari gradovi, stare kuće,
što svakim danom bivaju žuće,

k’o žute dunje na ormaru,
i sitna slova u spomenaru,

stvari skrivene na dnu komode,
prašnjave, davno izišle iz mode.

Gradovi stari, što nijemo zure
kroz okna s vijencem štukature,

kakvu li čežnju bude u meni,
kad prva krošnja porumeni!

I poput listova đačke vježbenice,
zašušti kiša niz rebrenice…

U snu se klupko cesta rasputa
i srce mi se zaželi puta…

O, kad bi barem stigla vijest
da sam klen, jasen ili brijest;

pa da mi vjetar potrese skute,
u zrak podigne listove žute,

i da me odjednom posvuda ima
u starim, žutim gradovima…

(BOŽICA JELUŠIĆ, 2010.,
Slikovnost: Vasilij Kandinsky)