uspomeni na Darka Desnicu

Piše: Romano Bolković

Atraktor

U globalnom je selu teorija urote local colour, pa ne čudi da je svaki istinski čitatelj po definiciji paranoik, jer misli – točnije: zna – da svaka riječ i svaki redak, nadasve ono između redaka, ima smisao; štoviše, taj ga se smisao na naročit način tiče: kao da autor sub rosa govori upravo i jedino njemu. Takav je čitatelj privilegirani čitatelj svakog autora: on će u tekst učitati i što autor nije napisao, ili barem nije mislio da je napisao. Djelo ima sudbinu neovisnu od autora, i to i jest uvjet mogućnosti književnosti, a, uostalom, već smo jednom (do)kazali da izvor teksta nije izvan čitatelja, u fizičkome svijetu, nego se nalazi u čitatelju: izvor je priče čitatelj, jer u knjizi pronalazimo samo ono što sami jesmo, drugim riječima – ono smo što čitamo.

Nije drukčije ni s pisanjem: pišući, često nam se dogodi aliteracija motiva, kako bi to kazao Valery: sasvim divergentni motivi odjednom se pokažu istovrsni i/ili povezani. Nagađam da neka praslika – recimo to s Borgesom – koja još nije otkrivena ljudima, neki vječni predmet (da se poslužim Whiteheadovim izrazom), postepeno ulazi u svijet…

Ponudit ću primjer: Nedavno sam vodio razgovor o praznini oko koje se organizira stvarnost ili strukturira scena, prostor… zbilja. Trepverter je jidiš riječ za riječi koje dolaze prekasno, ‘kad smo već na stepenicama’: ‘riječi sa stepeništa’, odgovor su koji nam pada na pamet samo kad smo već na odlasku; spominje je Bellow u na početku Herzoga. Jedna takva riječ jest atraktor, koji mi je pao na pamet kad je razgovor o praznini oko koje se artikulira mreža društvenih odnosa već zamro. Sjetio sam se naime klasičnog knjiškog primjera takve praznine: Hazarski rečnik organiziran je oko događaja koji poput crne rupe utječe na okolni prostor, ali sam ne može biti viđen: cijela je knjiga strukturirana oko jednog sna. Ta knjiga pruža i primjer atraktora: roman je moguće organizirati i kao Möbiusovu traku!

Bizantskom caru Teofilu, prema tom izvoru, upućeno je poslanstvo iz Hazarije i jedan od poslanika imao je na tijelu tetoviranu hazarsku povijest. Na jednom o njegovih palčeva bio je prikazan hazarski napad na Kijev 862. godine, ali kako se taj palac stalno gnojio od jedne rane zadobivene u istoj opsadi, slika je bila zamrljana i ostala kao trajna zagonetka, jer u času kada je poslanik bio upućen u Carigrad ta opsada još nije bila ostvarena i trebalo je na nju čekati još ravno dva desetljeća.

Tatoo dakle bilježi događaj koji će uništiti samu tetovažu. Ova refleksivna točka u tekstu stvara petlju uz pomoć koje tijelo koje proizvodi riječ misteriozno biva uvučeno u tekst koji je proizvelo: Riječ tijelom postade! Nalazimo se tu na razmeđu unutarnjeg i vanjskog, pri čemu je ono izvanjsko uvijek zastupljeno u unutarnjosti: riječ je o elementu izjavne strukture koji zastupa sam proces izjavljivanja, čije se značenje podudara s vlastitim aktom izjavljivanja – Lacan bi rekao: riječ je o označitelju bez označenog. O onom elementu koji omogućuje ideološko izvrtanje, da anticipiramo ine motive teksta: izvrtanje koje poput Möbiusove trake preobrće izvanjsko i unutarnje, riječ i tijelo, Duh i Slovo.

Ta Möbius/Listingova traka je zapravo papir-model Rosslerova atraktora, koji spada u grupu tzv. čudnih atraktora. Osim prelijepih čudnih atraktora – Hazarski rečnik, primjerice, točkasti je atraktor – postoje još dvije vrste atraktora: kružni atraktor i torusni atraktor. Recentna mjernja mikrovalova dopuštaju pretpostavku da naš univerzum ima oblik upravo takvog toroidnog atraktora. Atraktori, naravno, objašnjavaju kako uz neke početne uvjete evoluira dinamički sustav i nema niti jednog dinamičkog procesa u svemiru i u nama koji njima nije podvrgnut.

Shakespeare je neiscrpan izvor ove praznine: već naslov Much Ado About Nothing sažima onu slavnu definiciju života:

Life’s but a walking shadow, a poor player
That struts and frets his hour upon the stage
And then is heard no more: it is a tale
Told by an idiot, full of sound and fury,
Signifying nothing.

Ili, za rafiniranije uho, u drugoj sceni trećeg čina Oluje:

This is the tune of our catch, played by the picture of Nobody.

Vidite kako razgovor o praznini može biti sve samo ne isprazan: osoba kao picture of Nobody, život kao priča koju priča idiot, puna buke i bijesa, signifying nothing, i sve što o tome možemo kazati više-manje jest Much Ado About Nothing.

Drakula

Drakula kao l’homme fatale. U srcu smo motiva, ovdje nije pretjerano kazati. No kako je do toga došlo? Naravno, pomisao nije originalna, ali, što je originalnost? Originalnost se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, što je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, povratak na izvor, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja “Srca tame”, jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. “Srce tame” je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. “Srce tame” je tamna komora subjektivnosti, camera obscura svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt. U tamnom središtu ove priče postoji dakle misao o Drakuli kao fatalnom muškarcu. Evo kako sam ja na nju nadošao:

Prije par godina Residentsi su krenuli za Bukurešt s idejom da snime par stvari i provedu odmor u zemlji koju nikada prije nisu posjetili. Njihov krajnji cilj bio je grad 400 km udaljen od Bukurešta, Hunedoara, u Transilvaniji, i naravno da je članovima banda na pamet palo napraviti svojevrstan album o „vampiru“. 21. listopada 2006. The Residents izdaju album: Tweedles. Album o čovjeku koji je zauzeo stanovište da onaj tko bi se do te mjere ponizio da njega voli nije vrijedan ljubavi zauzvrat. (Tweedles pripovijeda priču o seksualnom predatoru lišenom empatije, koji hraneći svoj, upropaštava tuđe živote; čini se da shvaća da ga društvo doživljava kao zlo, mada on sebe tako ne samorazumijeva; vampirizam je, da zaključimo, ovdje sveden na proždiranje romantičnih emocija žrtve kao izvora snage.)

U tradiciji horror-noira motiv je fatalnog muškarca tradicionalan: recimo, klasičan je primjer remake Hitchcockovog filma The Ledger iz četrdesetih, s Lairdom Cregarom. Mračan predmet želja ovdje je Jack the Ripper.

Da ne odbijemo čitateljice suvišnom erudicijom, spomenimo tek znamenitog predšasnika: jednom davno, u romantična vremena, ovo su mjesto zauzimali byroneskni heroji; sam Byron, u opisu svojih suvremenika, dao je dovoljan razlog toj navadi: mad, bad and dangerouse to know.

Kao i u slučaju Polanskog, čiji filmovi u dva navrata anticipiraju zlo koje ih slijedi, tako se i u slučaju najfascinantnijeg Drakule XX. stoljeća, onoga u izvedbi Frank Langelle, izvrću film i stvarnost, kao Möbiusova traka: Langella, koji je prije Badhamovog remek-djela iz 1979. bio čuven po svojoj roli Drakule u brodvejskoj produkciji Edwarda Goreya, često je komentirao da mu mnogi muškarci komplimentiraju izvedbu Grofa riječima: “Boy, did my wife make love to me that night!”. Ono što je godinama kasnije uslijedilo na filmu, zatiče Langellu kad je mad, bad and danerouse to know: u filmu Sweet November konobarica prolije piće na Langellu, koji, unatoč isprikama, izgovara slijedeći tekst:

„Znaš…mi smo ono što radimo na ovom svijetu, dušo, a ti si konobarica. Sve što trebaš činiti jest donijeti hranu i piće na i sa stola bez da učiniš nered. To je to. No ako zajebeš nešto tako jednostavno kao to… zar to ne govori vraški puno o tebi, zar ne?“

Fatalno, nije li? Ne? Hm… A ja bih se zakleo da je taj tekst zavodljiv.

Jer, zavođenje – sedducere – u korijenu je samorazdvajanje, tj. odvajanje od samoga sebe u ime nadmoćnijeg drugog. Ali, tvrde da korijen te riječi zapravo glasi “se aductere”, dakle da sugerira narcističku samodopadnost, latentni autoerotizam. Obje su etimologije ispravne: prva govori o učinku zavođenja, druga o motivu: prva o objektu-žrtvi, a druga o subjektu-lovcu. Govorimo o Don Juanu, naravno, no nimalo slučajno: jedino smrt može zavesti zavodnika, primjedba je izrečena na njegov račun… ali, što ako je Zavodnik s onu stranu života i smrti? Što ako Don Juana, tog kradljivca ljubavi, zamislimo kao zavodnika Smrti?

Čovjek treba prevladati vlastitu ulogu faustovske marionete u rukama Sotone, da bi odigrao ovu nužnu igru „s ovu i s onu stranu prostora i vremena između besmrtnosti i umiranja, duha i prašine, beskrajno razapet na jednom svemirskom križu u čijem središtu iza blistavog sjaja neugasivih krugova kozmičke vatre i na dnu sazvučnog valovlja harmonije sfera prebiva, u najdubljoj tišini i tajanstvu, savršeno ravnodušno prema svemu, jedno neuništivo, jer zauvijek nerođeno srce svjetske ruže“, kazao je Marjan Cipra.

Bi li ovako zamišljen čovjek bio samo romantična camp figura, Zavodnik iz Zwischenlanda, s razmeđe prostora i vremena, koji se izvrću kao Möbiusova traka, između besmrtnosti i umiranja?

Da bismo odgovorili na to pitanje, upoznajmo najprije Don Juana.

Don Juan

Srce tame nulta je točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo su varijacije na temu: Don Juan je također priča o putovanju, mit o potrazi: erotska Odiseja. Jedan od nebrojenih eseja o Don Juanu kao kradljivcu ljubavi razlaže da osim što je praktičar, on je i teoretičar donžuanizma, specifičnog tipa egzistencije kao zavođenja. Rekli bi, stanovite neofilije: neprestanog započinjanja iznova, od početka, ex nihilo. Ponovljivost ljubavi i romantičnih zanosa Don Juanu znači prevenciju od neumitnog fizičkog iščezavanja: obranu pred strahom od smrti. „Zavodništvo nas uvodi u jedan sveopći erotski relativizam: princip ponovljivosti istovremeno deplasira načelno vjerovanje u nečiju unikatnu vrijednost: jedinstvenost ljudskog subjekta, njegova (točnije – njena) singularnost, biva podvrgnuta načelu zamjenjivosti, odnosno, generičke istovjetnosti“, kaže Elizabea Šaleva. Don Juan ujedno simbolizira i perverziju i anarhiju: on je pere-version, preokretane očevog autoriteta, kao i osporavatelj autoriteta, hijerarhije, patrijahalnih vrijednosti, ponajprije toposa braka kao idealne egzistencije patrijahalne kulture. Kao i Shakespeare, Don Juan je sve, jer nije ništa: svatko je a nitko. Kristeva ga doživljava kao mnoštvenost bez intimne jezgre. Zaokupljen vlastitošću, samodovoljan u sopstvenom šarmu, on više uživa u transgresiji moralnih i društvenih granica nego u ljubavnim vezama. Odatle je moguće nagađati da Don Juan predstavlja androgino biće. Furije ga doživljava kao oličenje strasti za promjenom, strasti leptira, što pretpostavlja izbjegavanje trajnog vezivanja subjekta za nekakav objekt, kao i uživanje u samoj raznolikosti. Stoga je lik Don Juana alegorija univerzalnijeg načela no što je erotičko: Don Juan je zapravo posljedica nemoći da se nekome ili nečemu do kraja vjeruje, kao i neprihvaćanje jednog, jedinog identiteta. Don Juan simbol je nemogućnosti da se bude samo jedno. Upravo stoga stalno je u iskušenju pred granicama, napose onom života i smrti: onaj koji ne može biti jedno, ne može prihvatiti ni bivanje. Fatalni Don Juanov životni finale upućuje na temu sparagmosa: samoosporavanja i samonegiranja: herojski lik fatalnog ljubavnika biva žrtvovan sa svrhom restitucije sociokulturnog poretka koji ga je proizveo. Don Juan, u konačnici, ljubavnik je ništavila. Onaj koji stalno iznova kreće ex nihilo, vječno se vraća ništavilu.

Vratimo se početku: jedino smrt može zavesti zavodnika.

Ali što ako Zavodnik može barem na tren povjerovati, ili se obmanuti, da može zavesti Smrt?

Casanova

U davno zaboravljenom tekstu Fetiš, ideologija i razlika, raspravljajući o raskršću unutarnjeg i vanjskog i označitelju bez označenog, Slavoj Žižek razlikuje tri modusa obrasca fetišizma: normalni, manipulativni i fetišistički u strogom smislu.

Prvi karakterizira prijelaz iz Imaginarnog u Simboličko: prava tajna nije više u tome što se skriva iza maske, već je ona u djelotvornosti maske kao takve. Naivno vjerovanje u maske odmjenjuje simbolička vjera u njihova značenje: maska je samo izraz prisutnosti nevidljivog duha, no ta mistična onostranost nije ono što se skriva iza maske – maska skriva ništavilo, tj. iza maske se ne skriva ništa; sva magija, sav nevidljiv mistični duh je u maski kao takvoj, ili, kako kaže Žižek: više je istine u simboličkoj formi, nego u onome što se iza nje skriva. Strgnemo li nekome masku nećemo naći skrivenu istinu, nego ćemo nasuprot time izgubiti nevidljivu istinu koja u maski prebiva. Na ovome se zasniva tradicionalna vlast: na mistici Institucije. Duh zakona prebiva u formi kao takvoj, bez obzira na pokvarenost trenutnih nosilaca: Kralj ili sudac mogu biti kao osobe nepošteni, ali kad se odjenu u znamenja Vlasti dožive nekakvu mističku transsupstancijaciju. Kroz njih govori sam Zakon.

Treći modus je fetišistički u pravom smislu riječi stoga jer fetišist, za razliku od drugih, smatra da ima privilegira položaj izravnog pristupa objektu čije značenje previđaju obični ljudi. Drugi nisu manipulirane budale, nego neznalice. To je matrica totalitarne vlasti: ne radi se više tome da druge manipuliramo, već smo mi sami ti koji sebe, iako znamo da smo ljudi kao ostali, u isto vrijeme uzimamo za ljude posebnog kova; kao individue koje participiraju na fetiškom Objektu – Partiji, neposrednom utjelovljenju povijesne Volje, veli Žižek.

Drugi je modus nama ipak najzanimljiviji: odgovara onom što bismo mogli nazvati manipulantska vlast, i odgovara kasnograđanskom društvu. Društvu patološkog narcizma sastavljenom od individua koje izvanjski, bez unutarnje identifikacije, sudjeluju u društvenoj igri, tj. nose društvene maske i igraju socijalne uloge ne uzimajući ih za istinu. Osnovna je svrha te društvene igre prevariti drugoga, iskoristiti njegovu lakovjernost, pri čemu je socijalna maska/uloga doživljena kao manipulatorska obmana čiji je sav smisao da ostavimo utisak na druge. No, u toj igri, u toj manipulaciji, manipulator katkada obmane i sebe.

Casanova je, priča Mannoni, htio na prevaru zavesti neku naivnu seljančicu. Izigravao je čarobnjaka, okultistu, no iako je znao da je sve to tek šarlatanska šala, usprkos tome sam je u nju povjerovao. Noću se preobukao u kostim magičara, na podu je papirom označio veliki krug, i oko tog magičnog područja počeo je brbljati čarobne formule. Odjednom se dogodilo nešto neočekivano: razbjesnila se oluja, počelo je grmjeti i bljeskati, i Casanova se uplašio. Pomislio je: Iako sam dobro znao da je oluja sasvim prirodna, usprkos tome uplašio sam se i zaželio da budem u svojoj sobi. U strahu koji me je zgrabio uvjerio sam sebe da me strijele neće mrviti zato što ne mogu ući u krug. Bez tog lažnog vjerovanja ne bih niti minutu ostao na tom mjestu.

Iako je dakle riječ o sasvim svjesnoj prevari, krug je ipak bio „magičan“. Casanova je, da zaključimo, nesposoban izvršiti Aufhebung, ukinuti-uzdići-preobraziti naivno vjerovanje u simboličku vjeru, i sam pada natrag u naivno vjerovanje (u magičnost kruga). Ako se vanjska distanca manipulanta sruši, tada on ne dosiže nivo simboličke vjere, već naprosto pada u isto naivno-imaginarno vjerovanje karakteristično za objekt njegove manipulacije.

I sad: što ako zamislimo čovjeka koji je, budući da se odjednom dogodilo nešto neočekivano, zauzeo stanovište da onaj tko bi se do te mjere ponizio da njega voli nije vrijedan ljubavi zauzvrat? Možemo li zamisliti Drakulu kao fatalnog muškarca? Još uvijek ne?

Terribilità

Moj pokojni prijatelj, Darko Desnica, napisao je priču koja priča o Cici koji prolazi kroz pustu čekaonicu, otvara vrata ordinacije, zrak miriše na sterilizator… Cico pušta Dies Irae, bilo mu tuče u sljepoočnicama: ima blagu tremu pred nastup.

. . .

S dna gorućih saća nad stolicom izvire difuzno svjetlo: Cico sjedi pred ogledalom, šminka se. Lagano raskopčava košulju, miluje fini, obrijani pupak u središtu metalnog prstena.
Uzima kist s pulta, umače ga u posudu s bojom; sabrano upisuje koncentrične krugove, slika metu na koži.
Kad se boja osuši, gasi svjetlo i prilazi prozoru: tamnocrvena zraka prolazi kroz staklo – tanka, napeta nit.
Polaže ruke na okno, spušta glavu, polako kruži bokovima; osjeća oštru bol u preponi, nepodnošljivu erekciju.
Pupak mu se žari kao „mačje oko“.

Počinje Lacrimosa.

Pitao sam Darka, u jednom od posljednjih naših razgovora, što znače ti koncentrični krugovi, ta tamnocrvena zraka što prolazi kroz staklo? O čemu on to priča?

Pogledao me je i mučeći se oko formulacije jedva odgovorio: O čovjeku koji je pojebao vlastitu smrt.

Pišući, često nam se dogodi aliteracija motiva, kako bi to kazao Valery: sasvim divergentni motivi odjednom se pokažu istovrsni i/ili povezani. Nagađam da neka praslika koja još nije otkrivena ljudima, neki vječni predmet (da se poslužim Whiteheadovim izrazom), postepeno ulazi u svijet…
…slika čovjeka koji je zauzeo stanovište da onaj tko bi se do te mjere ponizio da njega voli nije vrijedan ljubavi zauzvrat.