Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Ralph Lauren

Stvari, kao i ljudi imaju svoju sudbinu. Dogodi se tako da vremenom neke od njih postanu simboli, podsjetnici, drage uspomene, ili slike koje značenjem nadrastu svoju upotrebnu vrijednost. Nezamislivo je u trenutku kad se nešto kupuje, da se od te stvari, u svojoj biti obične i sasvim beznačajne, možda više nikada nećemo moći odvojiti. A ima toga, ima. Ovo je priča o jednom plavom kostimu koji mi se utisnuo u sjećanje, slikom koja će me pratiti do mog zadnjeg zemaljskog dana.

A zapravo, samo sam ga jednom obukla.

Naručila sam ga katalogom, na modelu je izgledao sasvim lijepo, ali kad je stigao, ništa mi se na njemu više nije sviđalo. Kao prvo, bio mi je prevelik, suknja preširoka, rukavi predugi. Ni boja nije bila onako duboko modra kao na slici, kad sam ga obukla ličila sam na kondukterke gradskog prijevoza. Ne znam zapravo zašto ga nisam vratila? Ništa ga nije moglo spasiti, ni svileni šal, ni nakit, ni dobre cipele; nosila sam ga samo jednom, a zatim ga je snašla tužna sudbina stvari zaboravljene u ormaru.

Kad je za Božić te godine mama došla u posjet, dala sam joj da kostim proba, i kao čudom, stajao joj je kao da je za nju krojen. Mama je rado nosila stvari koje sam ja izgustirala, i premda sam nosila manje brojeve, ona se u bolesti smanjila, a meni je kostim bio ionako prevelik.
I sad smo obje bile sretne.

„Eto, sad imaš kostim kad ideš doktoru.“

„Ma… isto ću ga malo pričuvat. Skup je, a gle kakav je to dobar materijal, pa kad bi si ja to za moju penziju mogla kupit? To ću ja kad idem u crkvu, ili kad su tako neke važne prilike…“

„Ma koje ti to važne prilike čekaš, molim te? Ako je moja udaja, za to ćemo ti kupiti sasvim novo.I neće bit tamno plavo!“ smijala sam se ja.
„Pusti ti to, nikad se ne zna… krasan je ovo kostim, ko zna za što mi može dobro doći.“

Kostim je tako promijenio vlasnicu, a ja sam ga zaboravila kao da nije ni postojao.

U Zagreb sam dolazila rijetko, pa zapravo i ne znam je li mama našla dovoljno važnu priliku, ali nikad je nisam vidjela da ga nosi. Za razliku od mene, ona je osobito lijepe i skupe stvari čuvala za posebne prigode.

U tome su prošle godine, i došao je onaj najteži period mog života, njeni posljednji mjeseci, pa i kraj, i dani kad se sve događalo kao u nekoj magli, jedan dio mene obavljao je što se moralo obaviti, ali je iznutra sve bilo slomljeno, i nikako se nije moglo sastaviti. Puno je posla bilo tih dana, organiziranje sahrane, cvijeće, obavijesti, u svemu me nazvala mamina prijateljica i susjeda „Znaš Edika… mama je rekla kad do toga dođe… sve je spremila… samo otvori njen ormar, na vješalici ti je… samo to stavi u vrećicu i odnesi im u bolnicu… oni će to onda dalje…“

Kao u jednom od onih snova u kojima se ne sjećate ničega osim jedne jedine slike, tako i ja pamtim trenutak kad sam otvorila ormar, i ugledala vješalicu s bijelom bluzom, a preko nje plavi kostim. Na reveru mali broš, leptirić od bižuterije koji sam joj poklonila davno, kad sam bila dijete.

U plastičnoj vrećici čarape i cipele tankih, izlizanih peta, iznošene ali uglancane.

To je, dakle odabrala, da…

U tom sam se trenutku slomila, ne kad mi je vijest javljena, ni na samoj sahrani, nego tada, pred njenim ormarom. Pred vješalicama s robom, uglavnom mojom, koju je godinama nastavljala nositi, i kostimom koji je pripremila da mene poštedi najbolnijeg i najtežeg.

Osjetila sam da umirem, da mi se srce lomi od žalosti, praznine i konačnosti, i danas znam, ja sam gledajući onaj plavi kostim doista i umrla jer od toga dana ništa više nije bilo isto. Mada se to izvana gledano nije moglo primijetiti, jer dobro vladam sobom.Sve što se zatim dešavalo, ostalo je u magli i mutnim slikama kojih se ne mogu sjetiti.

Imam potrebu ispričati ovu priču, i reći da nikad ne treba podcjenjivati moć malih, bezazlenih stvari. Velike nisu opasne, na njih se čovjek može pripremiti, i s njima nositi, ali male… male nas u određenom trenutku mogu ubiti.

U mojoj priči to je kostim, ali jednako tako mogla je biti četkica za zube, naočale, igle za pletenje, nalivpero, špil karata, bočica parfema, nedočitana knjiga, započeta križaljka, napola prazna kutija cigareta … svakodnevne, glupe sitnice koje ostaju, i besmislom svog trajanja podsjećaju na odsustvo vlasnika, i život koji se nastavlja bez njega.