Ljetni adagio

Kiša se žustro kovitla na vjetrobanskom staklu
životinje se slijevaju s vrha glatkog platna ,
brisačima klate stogonine noge u paklu
radio ne raspoznaje frekvenciju tog klatna.

Srušila se munja s praga gromoglasnog neba
stupovi se tope – semafori svjetla blate ,
na vrhu platane ugibaju’ć klone mala zeba
nevremenu srce treba u te sitne ljetne sate.

Od nekud s visine jednorog će zrakom prići,
djeva u bijelom plete vijenac retrovizoru
i Chagallova slika nosi srce jadnoj ptici.

Tijelom tuče toplina – crvenilom odjevena
na rukama bjelina – svježa krv u protuteži
farovi sad svijetle sami , ne čuje se zvuk mašina.

(Mirna Weber, kolovoz 2013,
Slikovnost: Marc Chagall)